Razgovarali smo sa Sonjom Karoglan Todorović, voditeljicom projekta i predsjednicom Radne skupine za zelenu javnu nabavu i urbanu prehranu Grada Zagreba, te s mr. sc. Miroslavom Kovačem, višim stručnim savjetnikom pročelnice Gradskog ureda za gospodarstvo, ekološku održivost i strategijsko planiranje. Pitali smo ih kako su kriterije poput udaljenosti proizvodnje, svježine i ambalaže uskladili s cijenom te što donosi druga faza projekta, u kojoj sudjeluju 32 osnovne škole i 9 dječjih vrtića.

Što je bio glavni motiv za pokretanje pilot-projekta zelene javne nabave ekološki uzgojene hrane za osnovne škole Grada Zagreba i koji ste problem u postojećem sustavu prehrane djece željeli riješiti?

Glavni motiv bio je unaprijediti kvalitetu školske prehrane te javnom nabavom potaknuti održiviju proizvodnju i potrošnju hrane. Željeli smo povećati udio ekološki proizvedenih namirnica u školskim obrocima, smanjiti utjecaj prehrambenog sustava na okoliš te istodobno podržati domaće ekološke poljoprivredne proizvođače.

Projekt je također odgovorio na izazove postojećeg sustava, u kojem je niža cijena često bila dominantan kriterij odabira, dok su kvaliteta, održivost i podrijetlo hrane bili manje zastupljeni. Cilj je bio pokazati da se i u okviru javne nabave mogu uspješno primijeniti kriteriji koji pridonose zdravijoj prehrani djece, odgovornijem upravljanju javnim sredstvima i poticanju domaćih izvora hrane (kratkih lanaca opskrbe).

Koje ste zelene kriterije uključili u dokumentaciju o nabavi i na koji način su ponuditelji dokazivali da ponuđeni proizvodi ispunjavaju zahtjeve ekološke proizvodnje?

Uvodno je u ovo pitanje važno istaknuti naš ključni alat u provedbi projekta, a on je uvažavanje i korištenje modela dinamičkog sustava javne nabave. U dokumentaciji o nabavi definirani su tehnički zahtjevi kojima je za određene skupine proizvoda propisana ekološka proizvodnja u skladu s važećim europskim i nacionalnim propisima. Uz to, kriteriji koje smo dodatno uključili u kontekstu zelenih kriterija pri odabiru ponude su: udaljenost od mjesta uzgoja/proizvodnje/prerade do mjesta korištenja, svježina proizvoda (sezonsko voće i povrće – protek dana od berbe do isporuke) i vezano uz standard zaštite okoliša, vrsta ambalaže.

Ponuditelji su ispunjavanje zahtjeva dokazivali važećim certifikatima za ekološku proizvodnju koje izdaju ovlaštena kontrolna tijela te izjavama o mjestu uzgoja. Time se osigurala transparentnost i mogućnost provjere tijekom cijelog trajanja ugovora.

Na koji ste način uravnotežili zelene kriterije s kriterijem cijene, posebno u kontekstu financijskih ograničenja i potrebe da školska prehrana ostane dostupna i provediva?

Jedan od ključnih ciljeva bio je pronaći ravnotežu između održivosti i ekonomske opravdanosti, s osobitom pozornošću na zahtjevnost i specifičnost ekološkog uzgoja i proizvodnje hrane. Cijena je ostala važan element vrednovanja (65 bodova), ali nije jedini kriterij. U obzir su uzeti i udaljenost od mjesta proizvodnje (30 bodova) (u novom projektnom razdoblju – katastarska čestica) te vrsta pakiranja (5 bodova), kao ekološki standard.

Pilot-projekt upravo je služio tome da se provjeri mogu li se ekološke namirnice postupno uključivati u jelovnike uz određeno povećanje troškova ili narušavanje organizacije školske prehrane. Iskustva iz projekta poslužila su nam za daljnju optimizaciju modela i procjenu financijske održivosti njegova širenja. Projekt je sada u drugoj fazi te se u njega dobrovoljno, osim 32 osnovne škole, uključilo i 9 dječjih vrtića Grada Zagreba s 21.000 djece.

Je li tijekom pripreme nabave provedeno prethodno savjetovanje s tržištem (market consultation) s lokalnim OPG-ovima i ekološkim proizvođačima te koliko je to utjecalo na realnost i ostvarivost postavljenih uvjeta?

Da, tijekom pripreme projekta provedeno je prethodno savjetovanje oko dokumentacije o javnoj nabavi (DON). Nakon što je ono završeno, pristupili smo provedbi prve faze dinamičkog sustava javne nabave i edukaciji zainteresiranih za podnošenje zahtjeva za sudjelovanje u predmetnoj javnoj nabavi. Održavali smo radionice na više lokacija i na taj način približili ciljanoj skupini ključne informacije. Široko smo obavještavali i pozivali potencijalne korisnike izravnim pisanim obraćanjem, putem ovlaštenih kontrolnih tijela za certifikaciju, Ministarstva poljoprivrede, jedinica lokalne uprave i samouprave te putem pristupačnih digitalnih kanala (gradske web stranice). Posebnu smo pozornost obratili ispitivanju tržišta, što nam je trajna orijentacija, kako bi se procijenile stvarne mogućnosti opskrbe i prilagodili uvjeti nabave kapacitetima proizvođača. Također, osobito nam je bilo važno čuti iskustva lokalnih OPG-ova, ekoloških uzgajivača/proizvođača/prerađivača, postojećih distributera eko hrane te razumjeti njihove proizvodne i logističke mogućnosti.

Takav pristup omogućio je postavljanje realnih zahtjeva, povećao konkurentnost postupka i smanjio rizik da se natječajni uvjeti pokažu teško provedivima u praksi.

Kako smo prethodno naglasili, savjetovanje s tržištem i dijalog s ekološkim proizvođačima provodi se za vrijeme čitavog trajanja projekta.

Kako se u fazi izvršenja ugovora prati stvarna isporuka ekološki certificirane hrane i koji su mehanizmi predviđeni za slučajeve kada isporučena roba ne odgovara ugovorenim zahtjevima?

Kontrola se provodi redovitom provjerom prateće dokumentacije uz svaku isporuku, uključujući certifikate i dokumente o sljedivosti proizvoda. Škole i naručitelj imaju mogućnost provjeravati usklađenost isporučene robe s ugovorenim specifikacijama. Problemi koji su se pojavljivali u isporukama od ugovorenih dobavljača prema korisnicima (osnovnim školama) rješavani su u izravnom kontaktu i razgovoru ili uz posredovanje djelatnika Grada uključenih u provedbu projekta. U dosadašnjem razdoblju provedbe ih je bilo tek nekoliko, uglavnom su bili kvalitativne prirode i dobavljači su reagirali promptno.

Kako su se konkretni učinci primjene zelenih kriterija pokazali u praksi? Je li bilo problema s dostupnošću ekoloških namirnica, cijenom, isporukom, dokazivanjem certifikata ili prihvaćanjem obroka u školama?

Kao i kod svakog pilot-projekta, određeni izazovi bili su očekivani. Povremeno su se javljali problemi s dostupnošću pojedinih sezonskih proizvoda i prilagodbom opskrbnih lanaca, a za dio proizvođača organizacija distribucije i izravna dostava proizvoda na školske adrese predstavljali su dodatno opterećenje.

S druge strane, projekt je pokazao da je uz dobru pripremu i suradnju svih sudionika moguće uspješno uključiti ekološke proizvode u školsku prehranu. Iskustva stečena tijekom provedbe važna su za unaprjeđenje budućih postupaka nabave i dodatno jačanje tržišta ekoloških proizvoda.

Koji su dosadašnji mjerljivi rezultati i pokazatelji uspješnosti pilot-projekta (npr. udio ekološke hrane u jelovnicima, broj uključenih škola, zadovoljstvo roditelja/djece, utjecaj na lokalne proizvođače) te planira li Grad Zagreb na temelju ovog iskustva proširiti model zelene javne nabave i na druge segmente (npr. čišćenje, energetska učinkovitost zgrada, vozila)?

Pilot-projekt prvenstveno je omogućio provjeru provedivosti modela zelene javne nabave putem dinamičkog sustava javne nabave u školskom sustavu te prikupljanje iskustava koja nam sada služe za njegovo daljnje unaprjeđenje. Nabavom je obuhvaćeno četrdesetak proizvoda, od voća i povrća, jaja, meda i voćnih namaza do brašna, griza i kruha. U prošlom projektnom razdoblju (2023. do 2026.) ugovoreno je za isporuku oko 130 tona ekološki uzgojene hrane i 85.000 jaja. Hrana je dolazila od 8 dobavljača, od kojih je 6 OPG-ova, jedan d.o.o. te jedan ovlašteni distributer. Gotovo 98 % namirnica dostavljenih do OŠ u projektu je iz domaćih izvora pristiglih s područja 5 hrvatskih županija i grada Zagreba. Grad Zagreb je za provedbu u prvom razdoblju trajanja projekta predvidio dodatnih 1,2 milijuna eura na već uobičajeni proračun za nabavu hrane za djecu. U drugom razdoblju koje je u pripremi (2027. do 2029.) planirano je za nabavu hrane iz ekološkog uzgoja 2 milijuna eura.

Sonja Karoglan Todorović, mag. ing. prosp. arch., voditeljica projekta, predsjednica Radne skupine za zelenu javnu nabavu i urbanu prehranu Grada Zagreba

mr. sc. Miroslav Kovač, dipl. ing. agr., viši stručni savjetnik pročelnice, Gradski ured za gospodarstvo, ekološku održivost i strategijsko planiranje

Objava Ekološka hrana u zagrebačkim školama – zelena javna nabava iz ugla naručitelja pojavila se prvi puta na ZeJN - Zelena javna nabava.

Povodom Svjetskog dana ekoloških oznaka, koji se obilježava 8. listopada, Europska komisija objavila je ažurirane podatke o znaku zaštite okoliša EU Ecolabel i rezultate novog istraživanja Eurobarometra (2026.). Broj proizvoda s oznakom raste, a sve više građana prepoznaje je i bira.

Više od 121.000 proizvoda s oznakom EU Ecolabel

U rujnu 2026. u državama Europske unije i Europskoga gospodarskog prostora bilo je ukupno 121.083 proizvoda s oznakom EU Ecolabel. Najviše ih je u Italiji (20.145), Španjolskoj (17.220), Francuskoj (14.173) i Njemačkoj (10.915). Za usporedbu, u ožujku 2025. taj je broj u državama EU-a iznosio 102.373.

Hrvatska: više nego dvostruko više proizvoda nego prije godinu dana

U Hrvatskoj je trenutačno 156 proizvoda s oznakom EU Ecolabel. U rujnu 2025. bilo ih je 76, a u ožujku 2025. 59, što znači da se njihov broj u godinu dana više nego udvostručio. Svi proizvodi i usluge s oznakom EU Ecolabel u Hrvatskoj navedeni su u Nacionalnom registru EU Ecolabel proizvoda i usluga.

Eurobarometar 2026.: oznaku prepoznaje i bira sve više građana

Prema rezultatima novog istraživanja Eurobarometra:

• logotip EU Ecolabela prepoznaje 46 % građana, a 2023. prepoznavalo ga je 38 %,
• oznaci EU Ecolabel vjeruje 81 % građana,
• proizvode s oznakom EU Ecolabel kupuje 46 % građana, a 2023. kupovalo ih je 38 %.

Zašto EU Ecolabel?

EU Ecolabel službeni je znak zaštite okoliša Europske unije. Dodjeljuje se proizvodima i uslugama koji ispunjavaju stroge okolišne kriterije tijekom cijeloga životnog ciklusa, od sirovina i proizvodnje do uporabe i zbrinjavanja. Ispunjavanje kriterija provjeravaju neovisna tijela. Potrošačima oznaka olakšava odabir proizvoda s manjim utjecajem na okoliš, a javni naručitelji mogu se na nju pozivati u postupcima zelene javne nabave. U Republici Hrvatskoj nadležno tijelo za EU Ecolabel je Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije.

Više informacija: Eko-oznake – ZeJN – Zelena javna nabava i EU Ecolabel – Europska komisija

Objava Svjetski dan ekoloških oznaka: oznaku EU Ecolabel nosi više od 121.000 proizvoda, a građani joj sve više vjeruju pojavila se prvi puta na ZeJN - Zelena javna nabava.

Primjer školskih obroka: pravni okvir i dobra praksa kriterija nabave

1. Uvod

Prehrana u školskoj kuhinji jedna je od rijetkih javnih usluga koju djeca koriste svakodnevno, pa odluke o tome što i od koga škola nabavlja imaju izravan učinak na zdravlje učenika, lokalno gospodarstvo i okoliš. Kada škola u dokumentaciji o nabavi hrane, uz cijenu, traži i dokaze o sezonskom podrijetlu, kratkim opskrbnim lancima, kvaliteti ili ambalaži, riječ je o takozvanoj zelenoj javnoj nabavi – pristupu kojim naručitelj svjesno uvodi kriterije koji smanjuju utjecaj nabavljene robe na okoliš tijekom njezina životnog vijeka, umjesto da bira isključivo najjeftiniju ponudu.

Ovaj tekst prikazuje kako je nabava školskih obroka regulirana u Hrvatskoj te, prije svega, donosi konkretne primjere kriterija i tehničkih specifikacija koje škole i osnivači mogu koristiti pri sastavljanju dokumentacije za nabavu namirnica.

2. Tko i kako organizira prehranu učenika

Organizacija školske prehrane u osnovnim školama uređena je na više razina. Prema Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, osnivač škole (u pravilu jedinica lokalne ili područne samouprave) dužan je osigurati materijalne uvjete za rad škole, uključujući i prostor te sredstva za organizaciju prehrane. Ovisno o mogućnostima, škola prehranu organizira u vlastitoj kuhinji i blagovaonici, a ako ih nema, uz suglasnost osnivača može angažirati vanjskog pružatelja usluga prehrane.

Na razini pojedine škole, rad kuhinje i nabava namirnica dodatno se uređuju internim aktom – Pravilnikom o radu školske kuhinje – koji propisuje izradu jelovnika, ovlasti kuhara i povjerenstva za prehranu te način opskrbe namirnicama. Ključan sadržajni zahtjev koji se u tim pravilnicima redovito ponavlja jest da jelovnik mora biti usklađen sa smjernicama za prehranu učenika u osnovnim školama koje je izradilo nadležno ministarstvo zdravstva, a koje propisuju preporučenu učestalost pojedinih skupina namirnica (voće, povrće, mlijeko, žitarice, meso, riba) u dnevnim i tjednim jelovnicima te ograničenja unosa soli, šećera i zasićenih masti.

Zelena nabava namirnica time se prirodno nadovezuje na već postojeću obvezu škola da jelovnik sastavljaju u skladu s nutritivnim smjernicama – kriteriji poput sezonskog voća i povrća ili svježe ribe istovremeno su i zdravstveni i okolišni zahtjev.

Na općoj razini, od 1. siječnja 2025. godine na snazi je i Odluka Vlade Republike Hrvatske o obveznoj provedbi zelene javne nabave, kojom je ovaj pristup postao obvezan za tijela državne uprave, dok se jedinice lokalne i područne samouprave – pa time i osnivači škola – pozivaju da ga primjenjuju u vlastitim postupcima nabave. Riječ je o krovnom, općenitom okviru; za samu nabavu hrane u školama znatno je korisniji uži, već razrađen pravni temelj opisan u nastavku.

3. Pravna osnova za „zelene“ kriterije u nabavi hrane

Za nabavu poljoprivredno-prehrambenih proizvoda i hrane – dakle i za namirnice za školske kuhinje – Hrvatska ima dva posebna podzakonska akta koja naručiteljima nude gotov, već razrađen model ocjenjivanja ponuda, umjesto da svaka škola sama izmišlja vlastite kriterije:

Odluka o određivanju kriterija i relativnih pondera za odabir ekonomski najpovoljnije ponude u kojima su predmet nabave poljoprivredno-prehrambeni proizvodi i hrana (NN 33/2019) – propisuje model bodovanja u kojem se do 30 bodova može dodijeliti kvaliteti (sezonalnost i ekološka proizvodnja, oznake kvalitete, udaljenost transporta, vrsta ambalaže), a preostalih do 70 bodova cijeni ponude.

Odluka o uvjetima i kriterijima koje pri javnoj nabavi moraju zadovoljiti poljoprivredni i prehrambeni proizvodi (NN 41/2020) – obvezuje naručitelje da pri nabavi hrane vode računa o tome jesu li proizvodi sezonski, ekološki ili integrirani, radi veće svježine i sigurnosti opskrbe.

Ova dva propisa vrijedno su polazište jer se na njih naručitelj može jednostavno pozvati u dokumentaciji o nabavi, no njihova prava vrijednost za školsku praksu leži u konkretnim kriterijima koje sadrže. U nastavku su ti kriteriji prikazani na praktičnim primjerima prilagođene nabavi školskih obroka.

4. Primjeri dobrih kriterija i tehničkih specifikacija

Dobra tehnička specifikacija za nabavu školske hrane ne svodi se na naziv namirnice i količinu, nego uključuje mjerljive zahtjeve koje dobavljač mora ispuniti ili dokaze koje mora priložiti. U tablici su navedeni primjeri takvih kriterija za tipične skupine namirnica koje se nabavljaju za školske kuhinje.

4.1. Primjer specifikacije za nabavu sezonskog voća

Umjesto jednostavnog zahtjeva „svježe jabuke, 500 kg mjesečno“, naručitelj može specifikaciju oblikovati na sljedeći način: voće mora biti ubrano najkasnije tri dana prije isporuke, dobavljač uz svaku isporuku prilaže izjavu o datumu berbe i mjestu proizvodnje, a ponude koje uz to dokazuju ekološku ili integriranu proizvodnju dodatno se boduju. Vozila kojima se namirnice dopremaju u školu trebala bi zadovoljavati barem propisanu ekološku normu emisije ispušnih plinova, što se dokazuje popisom vozila i njihovim tehničkim listovima.

4.2. Primjer specifikacije za nabavu mlijeka i mliječnih proizvoda

Kod mlijeka je osobito učinkovito kriterij udaljenosti transporta postaviti u rasponima koji daju određenu prednost lokalnim mljekarama: primjerice, najviše bodova za proizvodnju unutar 50 kilometara od škole, manje bodova za raspon od 50 do 100 kilometara, a najmanje za veće udaljenosti. Time se ne isključuju veći dobavljači, ali se konkurentska prednost daje lokalnoj i regionalnoj opskrbi, što istovremeno skraćuje vrijeme od proizvodnje do posluživanja djeci.

4.3. Primjer specifikacije za nabavu kruha i peciva

Budući da se kruh u pravilu isporučuje svakodnevno, praktičan zeleni kriterij jest zahtjev za dnevnom isporukom od pekare u krugu od nekoliko desetaka kilometara, čime se izbjegava skladištenje i gubitak svježine, a smanjuje i broj kilometara koje dostavno vozilo prijeđe u odnosu na centraliziranu opskrbu. Dodatno se može tražiti smanjen udio soli u receptu, sukladno nutritivnim preporukama za prehranu djece, što dobavljač dokazuje specifikacijom recepture.

4.4. Primjer kriterija za ambalažu

Kod svih namirnica korisno je u dokumentaciju uvrstiti zaseban, manje ponderiran kriterij koji nagrađuje povratnu ambalažu (npr. povratne gajbice za voće i povrće umjesto plastičnih vrećica) ili ambalažu s visokim udjelom recikliranog materijala te izričito destimulira nepotrebno pojedinačno pakiranje pojedinih obroka. Dobavljač to potvrđuje pisanom izjavom, a naručitelj provjerava sukladnost prilikom svake isporuke.

5. Izazovi u primjeni

Iako postoji razrađen pravni okvir i niz konkretnih kriterija koje škole mogu preuzeti, njihova primjena u praksi nailazi na nekoliko prepreka. Prva se odnosi na ponudu na tržištu: manji broj lokalnih dobavljača u mogućnosti je kontinuirano i sezonski usklađeno opskrbljivati veći broj škola istovremeno, osobito u urbanim sredinama s desetcima ustanova ili u razdobljima kada sezonska ponuda pojedine namirnice prirodno opada. To naručitelje često prisiljava da kriterije poput udaljenosti transporta ili sezonalnosti postave umjereno, kako nabava ne bi rezultirala bez ijedne prihvatljive ponude.

Druga je prepreka financijske naravi. Školske kuhinje u pravilu posluju s ograničenim proračunima, koji se dijelom financiraju iz sredstava osnivača, a dijelom iz uplata roditelja, pa naručitelji moraju pažljivo odmjeriti koliki će udio bodova u ocjeni ponuda pripasti kvaliteti i održivosti, a koliki cijeni – prenaglašena kvaliteta može poskupjeti obrok iznad onoga što je lokalno prihvatljivo, dok prenaglašena cijena poništava svrhu uvođenja zelenih kriterija.

Treći je izazov administrativne prirode: kriteriji poput dokazivanja datuma berbe, mjesta proizvodnje, ekoloških certifikata ili sastava ambalaže zahtijevaju dodatnu dokumentaciju i provjeru pri svakoj pojedinačnoj isporuci, što opterećuje i dobavljača i osoblje kuhinje, osobito u manjim školama bez posebno zaduženog administrativnog kadra.

Konačno, ne treba zanemariti ni izazov znanja i kapaciteta – osobe koje u manjim školama i jedinicama lokalne samouprave pripremaju dokumentaciju o nabavi često nisu u dovoljnoj mjeri upoznate s mogućnostima oblikovanja „zelenih“ tehničkih specifikacija niti s postojećim modelima bodovanja, pa se u praksi i dalje najčešće poseže za jednostavnijim, isključivo cjenovnim kriterijem odabira ponude.

6. Zaključak

Nabava školskih obroka jedno je od područja u kojima Hrvatska već ima razrađen, spreman za upotrebu okvir kriterija kvalitete i održivosti, sadržan prije svega u odlukama NN 33/2019 i NN 41/2020. Njihova prava vrijednost, međutim, ne leži u pukom pozivanju na propis, nego u tome da škole i osnivači te kriterije prevedu u konkretne, mjerljive zahtjeve u tehničkoj specifikaciji – sezonalnost, kratku udaljenost transporta, prepoznatljive oznake kvalitete, dobrobit životinja i primjerenu ambalažu. Upravo takvi, jasno definirani i lako provjerljivi zahtjevi razlikuju natječajnu dokumentaciju koja doista potiče svježiju, lokalniju i manje opterećujuću hranu na dječjem tanjuru od one koja zelene ciljeve spominje samo deklarativno.

Objava Zelena nabava u obrazovanju i školstvu pojavila se prvi puta na ZeJN - Zelena javna nabava.

Statistički pregled i analiza trendova 2015. – 2025., dopunjeno konačnim Statističkim izvješćem za 2025. godinu

Analiza je izrađena na temelju Statističkih godišnjih izvješća o javnoj nabavi Ministarstva gospodarstva Republike Hrvatske za 2015. – 2025. godinu, uključujući konačno Statističko izvješće za 2025. godinu objavljeno u lipnju 2026., te javno dostupnih strateških i zakonodavnih dokumenata o zelenoj javnoj nabavi.

1. Uvod

Javna nabava u Hrvatskoj svake godine premašuje petinu bruto domaćeg proizvoda, što je čini jednom od najsnažnijih poluga kojima država može oblikovati tržište. Kada javni naručitelji – ministarstva, gradovi, županije, javna poduzeća, bolnice, škole – odluče da će pri kupnji robe, radova i usluga birati one s manjim utjecajem na okoliš, oni ne mijenjaju samo vlastitu potrošnju nego šalju snažan signal cijelom gospodarstvu da razvija i nudi zelenija rješenja. Upravo je to ideja koja stoji iza pojma zelene javne nabave (ZeJN): dobrovoljnog, a od 2025. godine za tijela državne uprave i obveznog instrumenta zaštite okoliša kojim se javna sredstva usmjeravaju prema proizvodima, uslugama i radovima koji tijekom cijelog životnog vijeka ostavljaju manji ekološki otisak od usporedivih alternativa.

Razdoblje od 2015. do 2024. godine, prema dugogodišnjem nizu koji su izvješća dosljedno pratila, bilježi izrazito dinamičnu priču: broj ugovora sklopljenih uz primjenu zelenih mjerila porastao je s tek 29 u 2015. na 5.643 u 2024. godini, njihova je vrijednost narasla s nešto više od 42 milijuna na 2,32 milijarde eura, a udio vrijednosti zelenih ugovora u ukupnoj vrijednosti javne nabave objavljene putem Elektroničkog oglasnika javne nabave (EOJN) popeo se s 3,37 % u 2018. na gotovo petinu (18,74 %) u 2024. godini.

U lipnju 2026. godine Ministarstvo gospodarstva objavilo je konačno Statističko izvješće o javnoj nabavi za 2025. godinu, prvo izrađeno isključivo prema podacima novog Elektroničkog oglasnika javne nabave (eojn.hr) i prema novoj metodologiji strateške nabave usklađenoj s OECD-ovim pokazateljima uspješnosti. Ta promjena metodologije donosi znatno detaljniju sliku zelene nabave za 2025. godinu, ali istodobno prekida izravnu usporedivost s prethodnim, dugogodišnjim nizom „broj/vrijednost/udio zelenih ugovora“ – okolnost kojoj ovaj članak posvećuje posebnu pozornost. Članak stoga nudi cjelovit pregled kretanja od 2015. do 2024. prema ustaljenoj metodologiji, potom detaljno predstavlja nove, konačne podatke za 2025. godinu te tumači oboje u kontekstu pravnog i strateškog okvira koji je rast zelene nabave omogućio i potaknuo.

U nastavku se najprije objašnjava sam pojam zelene javne nabave i njezin širi gospodarski i okolišni značaj, zatim se opisuje pravni i strateški okvir koji je omogućio njezin razvoj u Hrvatskoj – od prvog nacionalnog akcijskog plana iz 2015. do obvezujuće Odluke iz 2024. godine – nakon čega slijedi detaljna analiza triju ključnih statističkih pokazatelja: broja zelenih ugovora, njihove vrijednosti i udjela u ukupnoj javnoj nabavi. Članak zaključuje pregledom izazova koji ostaju otvoreni te smjernicama za praćenje kretanja u godinama koje slijede.

2. Što je zelena javna nabava i zašto je važna

Zelena javna nabava definira se kao postupak u kojem tijela javne vlasti nabavljaju robu, radove ili usluge koji tijekom svojeg životnog vijeka imaju manji učinak na okoliš od proizvoda i usluga iste osnovne namjene koje bi inače naručili. Za razliku od klasične nabave u kojoj gotovo isključivo odlučuje cijena, zelena nabava u tehničke specifikacije, kriterije za odabir ponude ili uvjete izvršenja ugovora uvodi dodatne, okolišne parametre: energetsku učinkovitost, udio recikliranog materijala, emisije stakleničkih plinova, razinu buke, mogućnost popravka i recikliranja proizvoda na kraju životnog vijeka i slično.

Značaj takvog pristupa proizlazi izravno iz veličine javne nabave u gospodarstvu. Prema procjenama koje prate izradu nacionalnih akcijskih planova, javna nabava u Hrvatskoj čini otprilike 12 do 16,5 % bruto domaćeg proizvoda, a Statističko izvješće o javnoj nabavi za 2024. godinu potvrđuje da je udio ukupne vrijednosti javne nabave bez PDV-a u BDP-u iznosio 20,09 %, uz ukupnu vrijednost nabave od 14,34 milijarde eura. Kada se tolik obujam javne potrošnje preusmjeri prema proizvodima i uslugama s manjim okolišnim otiskom, učinak na tržište – od poticaja proizvođačima da razvijaju energetski učinkovitije uređaje do stvaranja stabilne potražnje za obnovljivom električnom energijom – može biti znatno veći nego što bi to bio slučaj s pojedinačnim potrošačkim odlukama.

Osim izravnog okolišnog učinka, zelena javna nabava ima i gospodarsku dimenziju. Poticanjem potražnje za certificiranim, energetski učinkovitim i kružnim proizvodima potiče se razvoj domaćeg tržišta zelenih dobara i usluga, otvaraju se prilike za inovacije te se, dugoročno, ostvaruju uštede zahvaljujući nižim troškovima energije, vode i održavanja tijekom razdoblja korištenja nabavljene imovine. Zbog toga se zelena javna nabava u europskim strateškim dokumentima redovito spominje kao jedan od stupova prijelaza na kružno i niskougljično gospodarstvo.

Važno je naglasiti i razliku između zelene i takozvane održive nabave. Dok se zelena nabava usredotočuje ponajprije na okolišne kriterije, širi koncept održive nabave uz njih uključuje i socijalne aspekte – poštivanje radničkih prava u opskrbnom lancu, zapošljavanje osoba s invaliditetom ili pripadnika ranjivih skupina, poštenu trgovinu i slično. Hrvatski propisi i strateški dokumenti zelenu nabavu tretiraju kao zaseban, jasno definiran instrument, no u praksi se okolišni i socijalni kriteriji sve češće isprepliću u istoj dokumentaciji o nabavi, osobito kod velikih infrastrukturnih i uslužnih ugovora.

Zelena javna nabava usko je povezana i s klimatskim ciljevima Hrvatske u širem smislu. Niskougljična strategija Republike Hrvatske predviđa gospodarski rast uz manju potrošnju energije i veće korištenje obnovljivih izvora energije, uz mjere koje obuhvaćaju sve sektore gospodarstva – energetiku, promet, industriju, zgradarstvo, gospodarenje otpadom, poljoprivredu, turizam i usluge. Javna nabava, kao instrument kojim država izravno oblikuje vlastitu potrošnju energije, vozila, opreme i materijala, prirodno se uklapa u provedbu te strategije, a rastuća statistika zelenih ugovora u praksi predstavlja jedan od mjerljivih pokazatelja koliko se ti širi klimatski ciljevi doista pretaču u svakodnevne odluke javnih naručitelja.

3. Pravni i strateški okvir

3.1. Europski temelji

Okvir za uključivanje okolišnih kriterija u javnu nabavu na razini Europske unije postavljen je Direktivom 2014/24/EU o javnoj nabavi, koja naručiteljima omogućuje da tehničke specifikacije, kriterije za odabir ponude i uvjete izvršenja ugovora vežu uz obilježja povezana sa zaštitom okoliša. Strategija „Europa 2020.“ javnu je nabavu prepoznala kao snažan instrument za postizanje ciljeva smanjenja emisija ugljičnog dioksida i potrošnje energije, dok je Sedmi akcijski program Europske unije za okoliš „Živjeti dobro unutar granica našeg planeta“ postavio zajednički europski cilj: do 2020. godine barem 50 % postupaka javne nabave u državama članicama trebalo je uključivati temeljna zelena mjerila. Danas se rasprava na razini Unije pomiče dalje – u tijeku je revizija direktiva o javnoj nabavi u kojoj se, među ostalim, razmatra postavljanje obveznih, a ne tek preporučenih zelenih i socijalnih kriterija, čime bi se instrument koji je u većini država članica i dalje dobrovoljan trajno pretvorio u standardni dio postupka nabave.

3.2. Nacionalni akcijski plan (2015. – 2020.)

Hrvatska je svoj prvi Nacionalni akcijski plan za zelenu javnu nabavu za razdoblje od 2015. do 2017. godine, s pogledom do 2020. godine, usvojila kako bi se pridružila tada dvadesetak drugih članica EU-a koje su imale slične nacionalne planove. Plan je slijedio europski cilj od 50 % postupaka javne nabave uz primjenu barem osnovnih zelenih mjerila do 2020. godine, a fokus je stavljen na uvođenje zelenih kriterija u prioritetne skupine proizvoda i usluga koje se u javnom sektoru najčešće nabavljaju: papir za ispis i kopiranje, motorna vozila, uredsku i informatičku opremu, električnu energiju, telekomunikacijske usluge i uređaje te usluge čišćenja. Uz to, plan je uveo mjere edukacije naručitelja, izradu smjernica i promidžbenih materijala te praćenje provedbe putem sustava javne nabave.

Upravo su podaci prikupljeni u godinama koje su uslijedile nakon donošenja tog plana – vidljiv, iako spor, rast broja i vrijednosti zelenih ugovora između 2015. i 2018. godine – prvi signal da su temeljna zelena mjerila počela ulaziti u svakodnevnu praksu naručitelja, iako je do dosezanja europskog cilja od 50 % postupaka ostajao dug put.

Vrijedi podsjetiti da je Hrvatska pri usvajanju prvog nacionalnog plana bila u društvu tada već dvadesetak drugih članica Europske unije koje su donijele vlastite nacionalne planove za zelenu javnu nabavu, što govori da je ideja o sustavnom, a ne stihijskom pristupu ozelenjavanju javne potrošnje u to vrijeme već bila prihvaćen europski standard dobre prakse, a ne hrvatska posebnost. Ono što je Hrvatsku kasnije, donošenjem obvezujuće Odluke iz 2024. godine, izdvojilo iz te skupine jest odluka da dio te dobrovoljne prakse pretvori u zakonsku obvezu za dio javnog sektora – korak koji je dosad, prema dostupnim informacijama, provelo tek nekoliko drugih članica Unije.

3.3. Odluka o provedbi zelene javne nabave (2025.)

Prekretnicu u hrvatskom pristupu zelenoj javnoj nabavi donijela je Odluka Vlade Republike Hrvatske o provedbi zelene javne nabave, objavljena u Narodnim novinama broj 137/24 od 29. studenoga 2024., koja je stupila na snagu 1. siječnja 2025. godine. Tom je odlukom zelena javna nabava – dotad dobrovoljan instrument – prvi put postala obvezna, i to za tijela državne uprave, dok su jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave te ostali obveznici javne nabave pozvani da je primjenjuju na dobrovoljnoj osnovi. Time je Hrvatska postala jedna od rijetkih članica Europske unije koja je ovaj instrument za dio javnog sektora učinila zakonskom obvezom, a ne preporukom.

Odluka propisuje konkretna zelena mjerila i ciljeve za sedamnaest skupina predmeta nabave koje se u državnoj upravi najčešće naručuju.

Provedba Odluke prati se putem Elektroničkog oglasnika javne nabave te putem godišnjih izvješća koja tijela državne uprave dostavljaju nadležnom ministarstvu, čime se nastoji osigurati transparentnost i mjerljivost učinaka nove obveze. Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije, kao koordinator provedbe, najavilo je nastavak besplatnih edukacija za certificirane stručnjake za javnu nabavu, kako bi se osiguralo da tehničko znanje prati sve zahtjevnija zakonska pravila.

Zakonodavni okvir javne nabave dodatno se mijenja i u širem smislu: izmjene i dopune Zakona o javnoj nabavi, objavljene u Narodnim novinama broj 48/26, stupaju na snagu 16. svibnja 2026. godine i, među ostalim, dodatno naglašavaju važnost prethodne analize tržišta prije pokretanja postupka nabave – korak koji je nužan i za realno postavljanje zelenih kriterija u dokumentaciji o nabavi, jer bez poznavanja ponude na tržištu naručitelj teško može propisati zahtjevna, ali ostvariva okolišna mjerila.

4. Izvor podataka i metodologija

Podaci korišteni u ovom pregledu preuzeti su iz Statističkih godišnjih izvješća o javnoj nabavi koje na temelju članka 441. Zakona o javnoj nabavi svake godine izrađuje Uprava za politiku javne nabave pri Ministarstvu gospodarstva Republike Hrvatske, na temelju podataka koje putem Elektroničkog oglasnika javne nabave dostavljaju svi javni i sektorski naručitelji. Izvješća za 2015. – 2024. godinu objavljivala su se tradicionalno u jesen godine koja slijedi nakon promatranog razdoblja – izvješće za 2024. godinu, primjerice, objavljeno je 29. listopada 2025. Konačno Statističko izvješće za 2025. godinu, naprotiv, objavljeno je već u lipnju 2026., ranije nego što je bio dosadašnji obrazac, a izrađeno je isključivo na temelju novog EOJN RH (eojn.hr), koji je od 1. siječnja 2024. zamijenio dotadašnju platformu eojn.nn.hr.

Za razdoblje od 2015. do 2024. godine u izvješćima se dosljedno prate tri pokazatelja: broj ugovora o javnoj nabavi sklopljenih uz primjenu barem jednog zelenog mjerila, ukupna vrijednost tih ugovora izražena u eurima te udio vrijednosti zelenih ugovora u ukupnoj vrijednosti ugovora javne nabave objavljenih putem EOJN-a. Izvješće za 2025. godinu, međutim, uvodi bitno drukčiji, znatno detaljniji pristup mjerenju zelene nabave, izrađen prema nacionalnom ključnom pokazatelju uspješnosti (KPI) usklađenom s metodologijom OECD-ova priručnika o mjerenju učinkovitosti, usklađenosti i strateških ciljeva javne nabave. Umjesto jedne zbirne kategorije „zeleni ugovor“, novo izvješće za svaki ugovor bilježi je li i gdje točno u dokumentaciji o nabavi – u tehničkim specifikacijama, kriterijima za odabir ponude ili posebnim uvjetima za izvršenje ugovora, odnosno u njihovoj kombinaciji – primijenjen okolišni („zeleni“) aspekt, pri čemu se analiza temelji isključivo na podacima iz novog EOJN RH, jer stari i novi sustav zbog razlika u obrascima i klasifikacijama nisu metodološki uskladivi za ovu svrhu.

Ta je promjena metodologije razumljiva i, u načelu, dobrodošla – novi pristup daje precizniju sliku kako se zeleni kriteriji stvarno primjenjuju u praksi – no ona istodobno znači da konačni podatak za 2025. godinu nije izravno usporediv s nizom „broj/vrijednost/udio zelenih ugovora“ koji je do 2024. godine bio jedini dostupan pokazatelj. U poglavljima 5. – 7. u nastavku prikazan je stoga dosadašnji, ustaljeni niz zaključno s 2024. godinom (uz orijentacijske, još neusklađene brojke za 2025. godinu prikupljene tijekom same godine), dok poglavlje 8. u cijelosti predstavlja nove, konačne i metodološki drukčije podatke o zelenoj nabavi za 2025. godinu, onako kako ih donosi izvješće objavljeno u lipnju 2026.

Uz pokazatelje izravno vezane uz zelenu nabavu, izvješća redovito donose i dodatne raščlambe javne nabave u Hrvatskoj – prema vrsti naručitelja, vrsti postupka, predmetu nabave te izvoru financiranja, uključujući udio nabave financirane sredstvima Europske unije. Iako se ova analiza usredotočuje na pokazatelje vezane uz zelenu nabavu, čitatelja zainteresiranog za širi kontekst valja uputiti na cjelovita godišnja izvješća, dostupna na mrežnim stranicama Ministarstva gospodarstva i portala javnanabava.hr.

5. Broj zelenih ugovora prema ustaljenom nizu (2015. – 2024.)

Prvi i najizravniji pokazatelj širenja prakse zelene nabave jest broj ugovora u kojima su naručitelji primijenili barem jedno zeleno mjerilo. Kretanje je gotovo eksponencijalno: s tek 29 ugovora u 2015. godini broj je do 2018. narastao na 541, potom premašio tisuću već 2019. godine (1.731), zadržao se na sličnoj razini tijekom 2020. (1.692) – godine obilježene pandemijom bolesti COVID-19 i usporavanjem gospodarske aktivnosti – da bi potom uslijedio nov, snažan zamah: 2.492 ugovora 2021., 2.772 u 2022., zatim skok na 4.015 u 2023. te na 5.643 u 2024. godini, posljednjoj godini za koju postoji podatak izračunat prema dosadašnjoj, ustaljenoj metodologiji.

Grafikon 1: Broj zelenih ugovora u javnoj nabavi u Hrvatskoj, 2015. – 2024. (stupac za 2025. orijentacijski je, prikupljen tijekom godine prema starijoj metodologiji). Izvor: Statistička godišnja izvješća o javnoj nabavi, Ministarstvo gospodarstva RH.

Iz kretanja broja ugovora mogu se iščitati barem tri različite faze. U prvoj, od 2015. do 2018. godine, riječ je o razdoblju uvođenja instrumenta u praksu: brojevi su niski, ali stopa rasta vrlo visoka, što je tipično za fazu kada se novi, dotad rijetko korišten kriterij tek počinje širiti među manjim brojem naprednijih naručitelja. Druga faza, od 2019. do 2022. godine, obilježena je stabilizacijom rasta na razini nekoliko tisuća ugovora godišnje, uz privremeni zastoj u pandemijskoj 2020. godini, kada je opći intenzitet gospodarske i javnonabavne aktivnosti bio smanjen. Treća, najizraženija faza rasta počinje 2023. godine i vremenski se gotovo poklapa s pripremama za donošenje obvezujuće Odluke o provedbi zelene javne nabave – broj ugovora u samo dvije godine (2022. – 2024.) više je nego udvostručen, a orijentacijski podaci za 2025. upućuju na nastavak rasta.

Taj vremenski slijed sugerira da je najavljena, a potom i stvarna zakonska obveza za tijela državne uprave djelovala kao snažan poticaj i za druge naručitelje koji obvezi formalno ne podliježu, ali su se – potaknuti primjerom, edukacijama ili vlastitim strateškim odlukama – priključili trendu uvođenja zelenih mjerila u vlastite postupke nabave.

Za 2025. godinu ovaj niz nema izravan nastavak: kao što je objašnjeno u prethodnom poglavlju, konačno izvješće za 2025. godinu zelenu nabavu više ne iskazuje istovjetnom kategorijom „broj zelenih ugovora“, nego razrađenijom, po dijelovima dokumentacije o nabavi raščlanjenom strukturom prikazanu u poglavlju 8. Ranije objavljeni orijentacijski podatak od 6.628 ugovora, prikupljen tijekom same 2025. godine prema starijem načinu evidentiranja, stoga ostaje posljednji dostupan broj u ovom nizu, no njega ne treba izravno uspoređivati s konačnim brojem od 5.830 ugovora koje 2025. donosi novo izvješće – razlika potječe iz promjene metodologije, a ne nužno iz stvarnog pada broja ugovora sa zelenim mjerilima.

6. Vrijednost zelenih ugovora prema ustaljenom nizu (2015. – 2024.)

Vrijednost zelenih ugovora prati sličnu, no ne posve identičnu putanju kao njihov broj, što upućuje na to da su se mijenjale i vrste te prosječna veličina ugovora u kojima se primjenjuju zelena mjerila. U 2015. godini ukupna vrijednost zelenih ugovora iznosila je 42.494.175 eura, a već sljedeće godine, unatoč porastu broja ugovora s 29 na 65, vrijednost je pala na 24.252.549 eura – znak da su u 2015. sklopljeni pojedinačno veći ugovori, dok je 2016. prevladavao velik broj manjih nabava. Uslijedio je snažan skok u 2017. godini, na 342.055.803 eura, nakon čega je 2018. vrijednost ponovno pala, na 190.851.179 eura, iako je broj ugovora te godine bio gotovo 3,3 puta veći nego 2017. Ove oscilacije u ranim godinama pokazuju da je u početnoj fazi razvoja zelene nabave ukupna vrijednost bila vrlo osjetljiva na to je li među zelenim ugovorima te godine bio uključen pokoji krupan infrastrukturni ili opskrbni ugovor.

Od 2019. godine kretanje postaje znatno stabilnije i izraženo uzlazno: 563,9 milijuna eura u 2019., zatim 815,4 milijuna u 2020. (unatoč padu broja ugovora u odnosu na 2019., vrijednost je i dalje rasla, što upućuje na sklapanje nekoliko vrlo velikih zelenih ugovora usred pandemijske godine), 752,96 milijuna u 2021., 994,1 milijun u 2022., pa 1,2 milijarde eura u 2023. godini – prvi put da vrijednost zelenih ugovora premašuje milijardu eura. Uslijedio je nagli skok u 2024. godini, na 2.324.632.437 eura, gotovo dvostruko više nego godinu ranije, dok su podaci za 2025. godinu (2.187.092.125 eura) tek nešto niži od rekordne 2024., ali i dalje višestruko veći od bilo koje godine prije 2023.

Grafikon 2: Vrijednost zelenih ugovora u javnoj nabavi u Hrvatskoj, 2015. – 2024., u eurima (stupac za 2025. orijentacijski je, prikupljen tijekom godine prema starijoj metodologiji). Izvor: Statistička godišnja izvješća o javnoj nabavi, Ministarstvo gospodarstva RH.

Skok u 2024. godini vremenski se podudara sa stupanjem na snagu obvezne zelene javne nabave za tijela državne uprave 1. siječnja 2025., ali i s pripremnim aktivnostima koje su mu prethodile tijekom 2024. godine, uključujući donošenje same Odluke krajem studenoga 2024. Vjerojatno je da su naručitelji – anticipirajući novu obvezu, posebice u pogledu nabave električne energije iz obnovljivih izvora, energetski učinkovite opreme i uredskog papira s oznakom EU Ecolabel – već tijekom 2024. godine počeli u većoj mjeri uključivati zelena mjerila u opsežnije i vrjednije ugovore, primjerice one za opskrbu električnom energijom čitavog niza državnih tijela.

Kao i kod broja ugovora, orijentacijski podatak za 2025. godinu (2.187.092.125 eura), prikupljen tijekom same godine prema starijoj metodologiji, ne treba izravno uspoređivati s konačnim iznosom koji za 2025. godinu donosi novo izvješće – 1.849.746.272 eura, izračunatih isključivo na temelju novog EOJN RH i uže definirane, po dijelovima dokumentacije razrađene kategorije zelene nabave, predstavljene u poglavlju 8.

7. Udio zelenih ugovora u ukupnoj javnoj nabavi (2018. – 2024.)

Treći, možda najinformativniji pokazatelj jest udio vrijednosti zelenih ugovora u ukupnoj vrijednosti ugovora javne nabave objavljenih putem EOJN-a, jer stavlja rast zelene nabave u kontekst ukupnog opsega javne nabave u danoj godini. Statistička izvješća taj pokazatelj prate od 2018. godine, kada je udio iznosio 3,37 %. Uslijedio je nagli skok na 9,87 % već 2019., zatim blagi pad na 7,92 % u pandemijskoj 2020. godini – dodatna potvrda da je pandemija privremeno usporila širenje zelenih kriterija, vjerojatno zbog preusmjeravanja prioriteta naručitelja na hitnu nabavu zdravstvene i zaštitne opreme te opću neizvjesnost u gospodarstvu.

Od 2021. godine udio ponovno raste: 9,09 % u 2021., 11,87 % u 2022. – prvi put da udio premašuje 10 % – te 11,07 % u 2023., gotovo nepromijenjeno u odnosu na godinu prije. Slijedi znatan skok u 2024. godini, na 18,74 %, što znači da je gotovo svaki peti euro vrijednosti ugovorâ objavljenih putem EOJN-a te godine otpadao na ugovor sklopljen uz primjenu barem jednog zelenog mjerila.

Grafikon 3: Udio vrijednosti zelenih ugovora u ukupnoj vrijednosti ugovora javne nabave objavljenih putem EOJN-a, 2018. – 2024. Izvor: Statistička godišnja izvješća o javnoj nabavi, Ministarstvo gospodarstva RH.

Taj se podatak može staviti u kontekst i ukupnog opsega javne nabave u Hrvatskoj. Prema Statističkom izvješću za 2024. godinu, ukupna vrijednost nabave u toj godini iznosila je 14.340.590.803 eura, što je porast od 13,13 % u odnosu na 2023. godinu (12.676.389.627 eura), a udio ukupne vrijednosti javne nabave bez PDV-a u BDP-u iznosio je 20,09 %. Udio takozvane jednostavne nabave – ugovorâ ispod pragova primjene Zakona o javnoj nabavi, koji se ne objavljuju nužno putem EOJN-a na isti način kao veliki postupci – u ukupnoj vrijednosti javne nabave u 2024. godini iznosio je 12,78 %. Kada se ukupna vrijednost nabave umanji za taj dio, osnovica usporediva s onom koju izvješća koriste za izračun udjela zelene nabave iznosi otprilike 12,5 milijardi eura, u odnosu na koju vrijednost zelenih ugovora od 2,32 milijarde eura doista odgovara udjelu od oko 18,6 %, vrlo blizu objavljenih 18,74 % – čime se objavljeni postotak potvrđuje kao metodološki dosljedan i unutarnje usklađen s ukupnim statistikama javne nabave.

Za 2025. godinu izvješće više ne objavljuje izravan nastavak ovog postotka, no ukupan opseg javne nabave u toj godini vrijedno je zabilježiti kao okvir za razumijevanje podataka predstavljenih u poglavlju 8. Prema konačnom Statističkom izvješću za 2025. godinu, ukupna vrijednost nabave iznosila je 24.415.784.698 eura, što je porast od čak 70,25 % u odnosu na 2024. godinu, a udio ukupne vrijednosti nabave bez PDV-a u BDP-u skočio je s 20,09 % u 2024. na 26,26 % u 2025. godini. Riječ je o znatno većem skoku od uobičajenog godišnjeg rasta javne nabave, pa se u sljedećem poglavlju objašnjava i što ga je najvećim dijelom uzrokovalo – informacija nužna za ispravno tumačenje udjela zelene nabave u 2025. godini.

8. Zelena javna nabava u konačnom izvješću za 2025.: nova metodologija, detaljni podaci

Prema konačnom Statističkom izvješću za 2025. godinu, u novom EOJN RH sklopljeno je 5.830 ugovora u kojima predmet nabave obuhvaća ekološke aspekte, u ukupnoj vrijednosti od 1.849.746.272 eura bez PDV-a. Unutar tog broja, 787 ugovora u vrijednosti 179.230.625 eura provedeno je izravno prema Odluci Vlade RH o provedbi zelene javne nabave iz 2024. godine – dakle uz primjenu propisanih obveznih mjerila za sedamnaest prioritetnih predmeta nabave – dok preostali, znatno veći dio zelenih ugovora proizlazi iz šire, dobrovoljne primjene okolišnih kriterija koje naručitelji uključuju u dokumentaciju o nabavi neovisno o Odluci.

Izvješće prvi put detaljno raščlanjuje i to u kojem se dijelu dokumentacije o nabavi (DON) okolišni aspekt primjenjuje. Najveći se udio vrijednosti – 56,7 % – odnosi na ugovore u kojima su ekološki zahtjevi ugrađeni u tehničke specifikacije, odnosno u obvezne, minimalne standarde koje predmet nabave mora zadovoljiti. Kriteriji za odabir ekonomski najpovoljnije ponude, u kojima se okolišna obilježja boduju uz cijenu, primijenjeni su u ugovorima koji čine 13,0 % vrijednosti, dok se posebni uvjeti za izvršenje ugovora, korišteni samostalno, odnose na 5,3 % vrijednosti. Preostali dio otpada na razne kombinacije te tri razine, uz najveći pojedinačni udio kombinacije kriterija za odabir i tehničkih specifikacija (11,0 % vrijednosti).

Tablica: Primjena ekoloških aspekata prema dijelu dokumentacije o nabavi, 2025. Izvor: Statističko izvješće o javnoj nabavi u RH za 2025. godinu.

Prema predmetu nabave, najveći udio vrijednosti zelene nabave u 2025. godini otpada na radove – 594 ugovora u vrijednosti 1.135.579.155 eura, odnosno 61,4 % ukupne vrijednosti zelene nabave, ponajviše zahvaljujući velikim ugovorima o energetskoj obnovi zgrada i izgradnji škola i sportskih dvorana. Slijedi roba s 4.428 ugovora u vrijednosti 529.231.464 eura (28,6 %), dok usluge sudjeluju s 808 ugovora u vrijednosti 184.935.652 eura (10,0 %). Zanimljivo je da roba, iako brojčano uvjerljivo najzastupljenija kategorija, vrijednosno zaostaje za znatno rjeđim, ali pojedinačno mnogo vrjednijim ugovorima o radovima.

Gledano prema šifri Jedinstvenog rječnika javne nabave (CPV), najčešće se zelena mjerila primjenjuju kod nabave medicinskih naprava, lijekova i proizvoda za osobnu njegu (1.539 ugovora, 90,2 milijuna eura), uredskih i računalnih strojeva i opreme (781 ugovor, 24,9 milijuna eura) te opreme i pomoćnih proizvoda u prijevozu, odnosno vozila (637 ugovora, čak 198,4 milijuna eura vrijednosti). Vrijednosno uvjerljivo najveća kategorija ostaju građevinski radovi (594 ugovora, 1,136 milijardi eura), a slijede naftni proizvodi, gorivo i energija (568 ugovora, 124,2 milijuna eura) te hrana, piće i srodni proizvodi (488 ugovora, 23,2 milijuna eura).

Najveći pojedinačni zeleni ugovor u 2025. godini sklopio je Grad Karlovac za izgradnju Osnovne škole Luščić, u vrijednosti 14,98 milijuna eura, a slijede radovi rekonstrukcije Zemaljske umobolnice u Pakracu u Braniteljski centar (11,45 milijuna eura, Ministarstvo hrvatskih branitelja) te dva velika ugovora Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine o energetskoj obnovi višestambenih zgrada u više županija (10,37 i 6,49 milijuna eura). Upravo je to ministarstvo, sa 67 zelenih ugovora u ukupnoj vrijednosti 34,0 milijuna eura, i naručitelj koji je u 2025. godini najčešće nabavljao uz primjenu zelenih mjerila, što izravno odražava opseg državnog programa energetske obnove zgrada.

Izvješće posebno prati i primjenu Zakona o promicanju čistih vozila u cestovnom prijevozu: u 2025. godini sklopljeno je 187 ugovora o kupnji čistih vozila u ukupnoj vrijednosti 62,56 milijuna eura, uz dodatnih 40 ugovora o cestovnom prijevozu u vrijednosti 8,09 milijuna eura te 27 ugovora druge namjene u vrijednosti 3,99 milijuna eura – pokazatelj da se energetska tranzicija voznog parka javnog sektora odvija usporedno sa širom zelenom nabavom, ali se u statistici bilježi kao zasebna, specijalizirana kategorija.

8.1. Zašto je izravna usporedba s 2024. godinom zahtjevna

Kada bi se vrijednost zelene nabave za 2025. godinu (1,85 milijarde eura) jednostavno podijelila s ukupnom ugovorenom vrijednošću u novom EOJN RH (19,90 milijardi eura), dobio bi se udio od približno 9,3 %, a u odnosu na sveukupnu vrijednost nabave uključujući jednostavnu nabavu (24,42 milijarde eura) udio bi iznosio tek oko 7,6 % – u oba slučaja znatno niže od 18,74 % objavljenih za 2024. godinu. Takva usporedba bila bi, međutim, zavaravajuća iz najmanje dva razloga.

Prvi je razlog metodološki: kategorija „zelena nabava“ u izvješću za 2025. uža je i strože definirana od dotadašnje – broji se samo ono što je u novom EOJN RH izrijekom označeno kao primjena ekološkog aspekta u određenom dijelu dokumentacije o nabavi, dok je stari sustav zeleni ugovor bilježio na nešto širi, manje standardiziran način. Drugi je razlog vezan uz nazivnik izračuna: ukupna vrijednost javne nabave u 2025. godini porasla je za 70,25 % ponajviše zbog toga što je nova platforma prvi put objedinjeno obuhvatila i vrlo velike, dugogodišnje okvirne sporazume iz zdravstvenog sektora – primjerice, sam Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje bilježi se kao naručitelj s ugovorenom vrijednošću od 8,44 milijarde eura, a jedan ponuditelj lijekova i medicinskih proizvoda (Medika d.d.) sudjeluje s 9,67 milijardi eura ugovorene vrijednosti u 13.582 ugovora. Kada nazivnik naglo naraste zbog uključivanja golemog, pretežno nezelenog segmenta nabave lijekova i medicinskih proizvoda, postotni udio zelene nabave nužno se smanjuje, neovisno o tome je li se stvarna zelena nabava u apsolutnom iznosu smanjila, povećala ili ostala jednaka.

Zbog toga je zasad ispravnije zelenu nabavu u 2025. godini promatrati na temelju apsolutnih iznosa i detaljne strukture prikazane u ovom poglavlju, a ne na temelju jednog zbirnog postotka uspoređenog s prethodnim godinama. Tek kada Uprava za politiku javne nabave u budućim izvješćima objavi usporedivu vremensku seriju izrađenu prema novoj metodologiji – ili naknadno preračuna 2024. i ranije godine na istoj osnovi – bit će moguće pouzdano utvrditi kreće li se udio zelene nabave u Hrvatskoj i dalje uzlaznom putanjom kakvu je pokazivao niz do 2024. godine.

9. Sažeti pregled podataka (2015. – 2025.)

Sljedeća tablica sažima sva tri promatrana pokazatelja u jednom pregledu, čime se olakšava usporedba dinamike broja ugovora, njihove vrijednosti i udjela u ukupnoj javnoj nabavi tijekom promatranog razdoblja od 2015. do 2025..

* Udio vrijednosti zelenih ugovora u odnosu na ukupnu vrijednost ugovora javne nabave objavljenih u EOJN-u; pokazatelj se prati od 2018. do 2024. godine prema dosadašnjoj metodologiji. Redak za 2025. godinu prikazuje orijentacijski podatak prikupljen tijekom same godine prema starijem načinu evidentiranja; konačno izvješće za 2025. godinu, izrađeno prema novoj metodologiji, donosi umjesto njega 5.830 zelenih ugovora u vrijednosti 1.849.746.272 eura – vidi poglavlje 8.

10. Prioritetne skupine proizvoda i usluga

I nacionalni akcijski plan iz 2015. godine i Odluka o provedbi zelene javne nabave iz 2024. godine grade se oko koncepta prioritetnih skupina proizvoda i usluga – onih koje javni sektor najčešće nabavlja i kod kojih su zeleni kriteriji tržišno najzrelije razrađeni te ih je stoga najlakše primijeniti u praksi. U prvom nacionalnom planu prioritet su imali papir za ispis i kopiranje, motorna vozila, uredska i informatička oprema, električna energija, telekomunikacijske usluge s pripadajućim uređajima te usluge čišćenja. Odluka iz 2024. taj je popis proširila na sedamnaest predmeta ili skupina predmeta nabave.

Ovakav sektorski pristup ima praktičnu prednost: umjesto da se od svakog naručitelja traži da sam istražuje i definira zelena mjerila za svaki mogući predmet nabave, standardizirani kriteriji za ograničen, ali često korišten skup proizvoda i usluga omogućuju brzu i dosljednu primjenu u velikom broju postupaka, što je vjerojatno i jedan od razloga zbog kojih je broj zelenih ugovora u posljednjim godinama rastao brže od ukupnog broja postupaka javne nabave.

Slična logika prioritetnih skupina proizvoda prisutna je i u mjerilima zelene javne nabave koje na razini Europske unije objavljuje Europska komisija (takozvani EU GPP kriteriji), a koji obuhvaćaju, uz već spomenute kategorije, i mjerila za cestovni prijevoz i vozila, javnu rasvjetu, boje i cestovne oznake, građevinske radove i uredski namještaj. Hrvatski se naručitelji tim europskim kriterijima mogu koristiti kao dopunskim izvorom pri sastavljanju tehničkih specifikacija za predmete nabave koji nisu izrijekom obuhvaćeni domaćom Odlukom, čime se domaći sustav zelenih mjerila prirodno nadovezuje na širi europski okvir umjesto da se s njim natječe.

U praksi se primjena zelenih mjerila najčešće očituje na trima razinama dokumentacije o nabavi. Na razini tehničkih specifikacija naručitelj može propisati obvezne okolišne standarde koje predmet nabave mora zadovoljiti kako bi uopće bio prihvatljiv, primjerice određeni energetski razred ili sadržaj recikliranog materijala. Na razini kriterija za odabir ekonomski najpovoljnije ponude okolišna obilježja mogu se bodovati uz cijenu, čime ponuditelj s boljim okolišnim rješenjem, iako možda skuplji, može ipak osvojiti ugovor. Na razini uvjeta za izvršenje ugovora naručitelj može, primjerice, zahtijevati korištenje vozila na alternativni pogon tijekom isporuke ili odgovorno zbrinjavanje ambalažnog otpada. Kombinacija ovih triju razina, umjesto oslanjanja samo na jednu od njih, u praksi se pokazuje najučinkovitijom za postizanje stvarnog, a ne tek deklarativnog okolišnog učinka.

Konačni podaci za 2025. godinu, predstavljeni u poglavlju 8., u velikoj mjeri potvrđuju ovaj popis prioritetnih skupina: najveći dio vrijednosti zelene nabave odnosi se upravo na građevinske radove (energetska obnova zgrada, izgradnja škola i sportskih objekata), a među robom prednjače medicinske naprave i proizvodi za osobnu njegu, uredska i računalna oprema te vozila – kategorije koje se gotovo u potpunosti preklapaju s prioritetnim skupinama iz nacionalnog plana i Odluke iz 2024. godine.

11. Izazovi i ograničenja

Unatoč izrazito pozitivnom trendu, podaci i dalje otvaraju nekoliko pitanja. Prvo, udio od 18,74 % u 2024. godini, iako rekordan, još je uvijek daleko od europskog cilja da zelena mjerila budu prisutna u 50 % postupaka javne nabave – cilja koji je, doduše, prvotno bio postavljen za 2020. godinu i mjeri se brojem postupaka s barem jednim zelenim mjerilom, a ne udjelom vrijednosti, pa izravna usporedba tih dviju metrika zahtijeva oprez. Ipak, i uz tu ogradu, jasno je da hrvatska javna nabava tek postupno sustiže postavljene ambicije.

Drugo, obveza uvedena Odlukom koja je na snazi od 2025. godine zasad obvezuje samo tijela državne uprave, dok jedinice lokalne i područne samouprave – koje čine golem dio ukupnog broja naručitelja u Hrvatskoj, uključujući gradove, općine, komunalna poduzeća i ustanove u njihovu vlasništvu – zelenu nabavu i dalje primjenjuju dobrovoljno. Hoće li se sadašnji rast broja i vrijednosti zelenih ugovora nastaviti i nakon što prođe početni val prilagodbe tijela državne uprave, u velikoj mjeri ovisi upravo o tome hoće li se lokalna i regionalna razina u istoj mjeri priključiti trendu, bilo dobrovoljno bilo budućim proširenjem zakonske obveze.

Treće, statistička izvješća prate primjenu barem jednog zelenog mjerila po ugovoru, no ne nude uvijek detaljan uvid u to koliko su ta mjerila ambiciozna ili u kojoj su mjeri odlučujuća za odabir ponude, a u kojoj tek deklarativno navedena u dokumentaciji o nabavi. Praćenje kvalitete, a ne samo kvantitete primjene zelenih kriterija, ostaje područje u kojem bi budući razvoj metodologije izvještavanja mogao dati precizniju sliku stvarnog okolišnog učinka zelene javne nabave.

Četvrto, oscilacije u ranijim godinama (primjerice pad vrijednosti u 2016. i 2018. unatoč rastu broja ugovora, ili blagi pad udjela u pandemijskoj 2020. godini) pokazuju da na kratkoročnu dinamiku znatno utječe sklapa li se u pojedinoj godini poneki iznimno velik pojedinačni ugovor – primjerice opskrba električnom energijom ili veliki infrastrukturni projekt – što ukupne brojke čini osjetljivima na pojedinačne odluke, a ne isključivo na sustavne trendove.

Peto, i vjerojatno najvažnije za tumačenje najnovijih podataka, promjena metodologije uvedena konačnim izvješćem za 2025. godinu privremeno otežava praćenje dugoročnog trenda. Sve dok Uprava za politiku javne nabave ne objavi podatke za 2024. i ranije godine preračunate prema istoj, novoj metodologiji – ili dok se za 2026. i naredne godine ne uspostavi nova, ovom pristupu vjerna vremenska serija – teško je sa sigurnošću reći nastavlja li se udio zelene nabave u ukupnoj javnoj nabavi kretati uzlazno onako kako je to sugerirao niz do 2024. godine, ili je dio prividnog rasta iz ranijih godina zapravo bio posljedica šire, manje precizne definicije zelenog ugovora. Ova metodološka lomna točka ne umanjuje vrijednost novih, detaljnijih podataka za 2025. godinu, ali nalaže dodatan oprez u svakoj usporedbi koja prelazi tu granicu.

Šesto, nagli skok ukupne vrijednosti javne nabave u 2025. godini (za 70,25 %), objašnjen u poglavlju 8.1., pokazuje i širu metodološku pouku: svaka promjena u opsegu ili načinu prikupljanja podataka – poput uključivanja golemih zdravstvenih okvirnih sporazuma u novi EOJN RH – može znatno pomaknuti nazivnik u izračunu bilo kojeg udjela, uključujući udio zelene nabave, bez ikakve stvarne promjene u temeljnoj pojavi koja se mjeri. Čitatelji i analitičari koji prate ove pokazatelje trebali bi stoga uvijek provjeriti obuhvaća li promatrana godina istu vrstu naručitelja i istu platformu kao i godine s kojima je uspoređuju.

12. Perspektive i preporuke

Kretanja opisana u ovom pregledu upućuju na nekoliko smjernica za razdoblje koje slijedi. Praćenje provedbe Odluke o provedbi zelene javne nabave putem godišnjih izvješća tijela državne uprave i EOJN-a trebalo bi u izvješćima za 2026. i naredne godine pokazati je li početni skok iz 2024. godine bio jednokratna prilagodba ili početak trajno više razine primjene zelenih mjerila. Postupno povećanje ciljanih udjela obnovljive električne energije (s 50 % od 2025. na 60 % od 2028. i 65 % od 2030. godine) samo je po sebi mehanizam koji bi u narednim godišnjim izvješćima trebao proizvesti daljnji, predvidiv rast vrijednosti zelenih ugovora u sektoru opskrbe energijom, s obzirom na to da se radi o jednoj od najvrjednijih kategorija javne nabave.

Nadalje, revizija europskih direktiva o javnoj nabavi, u kojoj se razmatra postavljanje obveznih zelenih i socijalnih kriterija na razini cijele Unije, mogla bi u srednjoročnom razdoblju dodatno pooštriti zahtjeve i za hrvatske naručitelje izvan kruga trenutačnih obveznika. Nastavak edukacija certificiranih stručnjaka za javnu nabavu, koje najavljuje nadležno ministarstvo, ostaje ključan preduvjet da se rastuća zakonska očekivanja pretoče u kvalitetno pripremljenu dokumentaciju o nabavi, a ne tek u formalno zadovoljavanje kriterija.

Konačno, proširenje obveze zelene javne nabave i na jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, bilo dobrovoljnim priključivanjem bilo budućim izmjenama propisa, čini se logičnim sljedećim korakom ako se želi da udio zelenih ugovora u ukupnoj javnoj nabavi nastavi rasti prema ambicioznijim, europski usklađenim ciljevima.

Osim regulatornih koraka, na daljnji razvoj zelene javne nabave utjecat će i tehnička podrška naručiteljima: dostupnost ažurnih baza certificiranih zelenih proizvoda, jasni predlošci tehničkih specifikacija za pojedine skupine predmeta nabave te mogućnost provjere jednakovrijednosti kada ponuditelj nudi proizvod bez formalne EU Ecolabel oznake, ali s usporedivim okolišnim svojstvima. Iskustva drugih članica Europske unije koje su ranije uvele slične obveze pokazuju da upravo kvaliteta takve tehničke podrške, više nego stroga zakonska formulacija same obveze, određuje hoće li primjena zelenih mjerila u praksi biti sadržajna ili tek formalna.

Zanimljivo je i pitanje hoće li rastuća zelena javna nabava mjerljivo utjecati na domaće tržište zelenih proizvoda i usluga – hoće li se, primjerice, povećati broj domaćih ponuditelja energetski učinkovite opreme ili proizvoda s oznakom EU Ecolabel, potaknutih stabilnom javnom potražnjom. Praćenje ne samo broja i vrijednosti zelenih ugovora nego i strukture ponuditelja koji u njima sudjeluju moglo bi u budućim izvješćima ponuditi dodatnu, gospodarski relevantnu dimenziju analize koja nadilazi čisto okolišni učinak.

13. Zaključak

Deset godina statističkih podataka o zelenoj javnoj nabavi u Hrvatskoj, promatranih prema dosadašnjoj, ustaljenoj metodologiji, crta sliku instrumenta koji je prešao put od marginalne prakse šačice naprednijih naručitelja do sve prisutnijeg, a od 2025. godine i zakonski obveznog dijela postupaka javne nabave tijela državne uprave. Broj zelenih ugovora porastao je s 29 u 2015. na 5.643 u 2024. godini, njihova je vrijednost narasla na 2,32 milijarde eura, a udio u ukupnoj vrijednosti javne nabave objavljene putem EOJN-a približio se petini. Rast nije bio linearan – pandemijska 2020. godina i oscilacije u ranim godinama podsjećaju da su na putu do zrelog, sustavnog uključivanja okolišnih kriterija u javnu nabavu prisutni i zastoji – no opći je smjer do 2024. godine bio nedvojben.

Konačno Statističko izvješće za 2025. godinu, objavljeno u lipnju 2026., tu je priču dopunilo znatno bogatijim, ali i metodološki drukčijim slojem podataka: 5.830 zelenih ugovora u vrijednosti 1,85 milijarde eura, od čega 787 ugovora u vrijednosti 179,2 milijuna eura izravno prema Odluci Vlade RH o zelenoj javnoj nabavi, uz detaljnu raščlambu po dijelovima dokumentacije o nabavi, predmetu nabave i vrsti naručitelja kakva ranije nije bila dostupna. Ta promjena metodologije, iako privremeno otežava izravnu usporedbu s prethodnim godinama, dugoročno je korak prema preciznijem, transparentnijem praćenju zelene nabave, usklađenom s međunarodno priznatim OECD-ovim pokazateljima uspješnosti javne nabave.

Donošenjem Odluke o provedbi zelene javne nabave krajem 2024. godine Hrvatska je učinila korak koji je dosad učinilo tek nekoliko članica Europske unije, pretvorivši zelenu nabavu iz preporuke u obvezu, barem za dio javnog sektora. Hoće li se dosadašnji zamah rasta nastaviti i nakon prvih godina prilagodbe, i hoće li se obveza s vremenom proširiti i na lokalnu razinu, pokazat će tek izvješća za 2026. i naredne godine – u idealnom slučaju izrađena na način koji omogućuje izravnu usporedbu s 2025. godinom. No već je sada jasno da zelena javna nabava u Hrvatskoj više nije rubna tema, nego sve značajniji, sve preciznije mjeren dio svakodnevne prakse javnih naručitelja.

Za građane, novinare i istraživače koji žele pratiti taj proces, godišnja Statistička izvješća o javnoj nabavi ostaju najpouzdaniji i javno dostupan izvor podataka, a njihovo redovito objavljivanje – uz sve veću razrađenost pokazatelja vezanih uz zelenu nabavu – samo po sebi predstavlja korak prema transparentnijem i odgovornijem trošenju javnog novca u skladu s okolišnim ciljevima koje je Hrvatska preuzela i na nacionalnoj i na europskoj razini.

Izvori

Ministarstvo gospodarstva Republike Hrvatske, Uprava za politiku javne nabave: Statističko izvješće o javnoj nabavi u Republici Hrvatskoj za 2025. godinu (objavljeno u lipnju 2026.).

Ministarstvo gospodarstva Republike Hrvatske, Uprava za politiku javne nabave: Statistička godišnja izvješća o javnoj nabavi u Republici Hrvatskoj za 2015. – 2024. godinu.

Vlada Republike Hrvatske: Odluka o provedbi zelene javne nabave, Narodne novine, br. 137/24.

Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije / Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja: Nacionalni akcijski plan za zelenu javnu nabavu za razdoblje od 2015. do 2017. godine s pogledom na 2020. godinu.

Zakon o javnoj nabavi, Narodne novine, br. 120/16, 114/22 i 48/26.

Direktiva 2014/24/EU Europskog parlamenta i Vijeća o javnoj nabavi.

Zakon o promicanju čistih vozila u cestovnom prijevozu, Narodne novine, br. 52/21.

Portal zelenanabava.hr – informativne i strateške stranice o zelenoj javnoj nabavi u Republici Hrvatskoj.

Objava Zelena javna nabava u Hrvatskoj pojavila se prvi puta na ZeJN - Zelena javna nabava.

Prepreke, poticaji i praktični koraci za uključivanje malih i srednjih poduzeća u rastuće tržište zelene nabave

Pregled je izrađen na temelju hrvatskog i europskog zakonodavnog okvira o javnoj nabavi, smjernica Europske komisije za MSP-ove u javnoj nabavi te javno dostupnih programa potpore zelenoj tranziciji poduzetništva.

1. Uvod

Zelena javna nabava u Hrvatskoj u posljednjih je nekoliko godina prešla put od rubnog, dobrovoljnog instrumenta do sve prisutnijeg, a od 2025. godine za tijela državne uprave i zakonski obveznog dijela svakodnevne prakse javnih naručitelja. Vrijednost ugovora sklopljenih uz primjenu zelenih mjerila premašila je 2024. godine 2,3 milijarde eura, a njihov udio u ukupnoj vrijednosti javne nabave objavljene putem Elektroničkog oglasnika javne nabave popeo se na gotovo 19 %. Riječ je, drugim riječima, o tržištu koje raste brže od javne nabave u cjelini i koje će, prema najavljenim zakonskim ciljevima za obnovljivu energiju, energetski učinkovitu opremu i ambalažu bez jednokratne plastike, u narednim godinama rasti i dalje.

Postavlja se pitanje tko će opskrbljivati to rastuće tržište zelenih proizvoda i usluga. Mala i srednja poduzeća (MSP) čine više od 99 % svih poslovnih subjekata u Hrvatskoj i Europskoj uniji te su, prema procjenama koje prate europsku politiku poduzetništva, najveći pojedinačni izvor zapošljavanja i stvaranja dodane vrijednosti. Ako se glavnina zelene javne nabave i dalje bude oslanjala isključivo na velike, već etablirane dobavljače, prilika da javna potrošnja potakne širok, decentraliziran razvoj zelenog gospodarstva – uključujući lokalne obrtnike, proizvođače i pružatelje usluga – ostat će velikim dijelom neiskorištena. Ovaj članak stoga razmatra zašto MSP-ovi danas u prosjeku slabije sudjeluju u (zelenoj) javnoj nabavi, koji regulatorni i financijski alati već postoje za olakšavanje njihova ulaska na to tržište te što bi naručitelji, poslovne udruge i sami poduzetnici mogli dodatno učiniti kako bi se taj jaz smanjio.

2. Zašto je uključivanje MSP-ova važno

Argumenti za snažnije uključivanje MSP-ova u zelenu javnu nabavu mogu se svrstati u tri skupine. Prvi je gospodarski: javna nabava u Hrvatskoj čini otprilike petinu bruto domaćeg proizvoda, pa i relativno skroman pomak u udjelu ugovora koji odlaze MSP-ovima predstavlja značajan poticaj lokalnom gospodarstvu, osobito izvan velikih urbanih centara gdje su MSP-ovi često najvažniji, a ponekad i jedini realni gospodarski akter.

Drugi je argument razvojni i inovacijski. MSP-ovi se u europskim analizama poduzetništva redovito opisuju kao fleksibilniji i skloniji brzom prilagođavanju novim tržišnim zahtjevima od velikih sustava, što uključuje i razvoj novih, zelenijih proizvoda i usluga. Stabilna, predvidiva potražnja koju stvara javni sektor može takvim poduzećima dati dovoljno sigurnosti da uopće krenu u razvoj ili certifikaciju zelenih rješenja, za što bi im bez te potražnje često nedostajalo poslovnog opravdanja.

Treći je argument vezan uz samu svrhu zelene javne nabave. Ako se zeleni kriteriji u praksi mogu ispuniti tek u ugovorima dovoljno velikima da ih ponude samo veliki sustavi, krug potencijalnih dobavljača zelenih dobara i usluga ostaje trajno uzak, što ograničava i konkurenciju, a time i mogućnost da javni naručitelji dobiju najbolju vrijednost za novac. Uključivanje MSP-ova, naprotiv, širi ponudu, potiče cjenovnu i kvalitativnu konkurenciju te smanjuje ovisnost tržišta zelene nabave o malom broju velikih ponuditelja.

Postoji i četvrti, regulatorno sve važniji argument. Zakon o javnoj nabavi, među podacima koje naručitelj mora objaviti u obavijesti o dodjeli ugovora, izrijekom navodi i podatak o tome je li odabrani ponuditelj malo ili srednje poduzeće, kao i ukupan broj sudionika u postupku koji su MSP-ovi. Time je sudjelovanje MSP-ova prestalo biti tek poželjna, ali nemjerena okolnost i postalo podatak koji se sustavno prikuplja i prati u statističkim izvješćima o javnoj nabavi. Naručitelji i tvorci politike mogu znatno preciznije ocijeniti ostvaruje li se, uz rastuću zelenu nabavu, i cilj šireg uključivanja manjih gospodarskih subjekata, ili rast zelenog segmenta tržišta i dalje uglavnom koristi već etabliranim, velikim dobavljačima.

3. Prepreke s kojima se MSP-ovi suočavaju

3.1. Opće prepreke sudjelovanja u javnoj nabavi

Istraživanja i analize poduzetničkog okruženja u Hrvatskoj i Europskoj uniji redovito ističu sličan skup prepreka s kojima se MSP-ovi susreću u svakodnevnom poslovanju, a koje se izravno prenose i na njihovu spremnost i sposobnost sudjelovanja u javnoj nabavi: ograničen pristup kapitalu i financiranju, administrativna opterećenost, nedostatak specijaliziranog znanja za pripremu složene dokumentacije te, često, jednostavno nedovoljna informiranost o tome da određena nabava uopće postoji ili da je namijenjena i manjim ponuditeljima.

U kontekstu javne nabave, te se opće prepreke očituju u nekoliko konkretnih mehanizama. Ugovori se ponekad oblikuju kao jedinstvene, velike cjeline koje objedinjuju robu ili usluge različite naravi, čime se u praksi isključuju ponuditelji koji su vrlo konkurentni u pojedinom segmentu, ali ne mogu ponuditi cjelokupan opseg. Uvjeti financijske i tehničke sposobnosti ponekad se postavljaju razmjerno ukupnoj vrijednosti ugovora, a ne vrijednosti pojedinog dijela posla koji bi manji ponuditelj realno mogao izvršiti, čime manji, ali sposobni subjekti automatski ispadaju iz utrke prije nego što uopće dođu do usporedbe ponuda. Uz to, priprema ponude sama po sebi zahtijeva vrijeme i stručnost koje manje tvrtke, bez posebno zaposlenog stručnjaka za javnu nabavu, teško mogu izdvojiti uz redovito poslovanje.

3.2. Prepreke specifične za zelenu nabavu

Zahtjevi zelene javne nabave tim općim preprekama dodaju dodatni sloj složenosti. Certificiranje proizvoda i usluga prema priznatim znakovima za okoliš, poput EU Ecolabela, zahtijeva vrijeme, stručno znanje i financijska sredstva za testiranje i dokumentiranje sukladnosti, što za veliku tvrtku s posebnim odjelom za kvalitetu i okoliš predstavlja rutinski trošak, a za malog proizvođača ili obrtnika može biti razmjerno velik jednokratni izdatak bez jamstva da će se investicija brzo isplatiti dovoljnim brojem sklopljenih ugovora.

Osim troška certificiranja, MSP-ovima često nedostaje i specifično tehničko znanje potrebno za razumijevanje sve zahtjevnijih zelenih tehničkih specifikacija – primjerice izračuna troška životnog vijeka proizvoda, razumijevanja energetskih razreda opreme ili praćenja udjela recikliranog materijala u sirovini. Naposljetku, percepcija da su zeleni proizvodi i usluge sustavno skuplji od konvencionalnih alternativa, čak i kada to u analizi ukupnog troška vlasništva nije slučaj, dodatno obeshrabruje manje ponuditelje da uopće razmotre ulazak u taj segment tržišta, jer se boje da cjenovno neće moći parirati većim, iskusnijim konkurentima.

Istraživanja provedena na razini Europske unije upućuju na to da velika većina MSP-ova nikada nije sudjelovala u postupku javne nabave koji je uključivao okolišne zahtjeve, što potvrđuje da ne postoji samo problem sposobnosti nego, u jednakoj ili većoj mjeri, i problem nedovoljnog poznavanja prilika koje zelena nabava otvara te nedostatka iskustva u pripremi ponuda koje uključuju okolišne kriterije.

Tomu treba dodati i psihološku, teže mjerljivu prepreku: averziju prema riziku. Sudjelovanje u javnoj nabavi, čak i kada je nabava po svojoj prirodi dostupna manjim ponuditeljima, za poduzetnika predstavlja ulaganje vremena i, često, novca u pripremu ponude bez ikakvog jamstva uspjeha. Kada se tomu doda dodatna neizvjesnost oko toga hoće li ponuđeni proizvod ili usluga doista zadovoljiti zahtjevne i, poduzetniku možda nepoznate, okolišne kriterije, dio MSP-ova radije unaprijed odustaje od pokušaja nego što riskira uloženi trud bez ishoda. Upravo je ta unaprijed formirana pretpostavka da „to ionako nije za nas“ jedna od najtvrdokornijih prepreka, jer se ne rješava isključivo izmjenom propisa, nego zahtijeva i izgradnju povjerenja na temelju konkretnih, pozitivnih iskustava prvih uspješnih prijava.

4. Regulatorni alati koji već postoje za olakšavanje pristupa MSP-ova

Vrijedi naglasiti da nijedan od alata opisanih u nastavku ne zahtijeva davanje formalne prednosti MSP-ovima na štetu drugih, prema temeljnim načelima javne nabave jednakog postupanja i nediskriminacije. Riječ je, naprotiv, o uklanjanju nepotrebnih, strukturnih zapreka koje manje ponuditelje isključuju iz utrke i prije nego što dođe do usporedbe cijene i kvalitete ponuda, čime se otvorenost tržišta prema širem krugu ponuditelja postiže bez odstupanja od temeljnih pravila poštenog nadmetanja.

Hrvatsko i europsko zakonodavstvo o javnoj nabavi već sadrži nekoliko mehanizama osmišljenih upravo s ciljem da manjim ponuditeljima olakšaju sudjelovanje, neovisno o tome je li riječ o zelenoj ili klasičnoj nabavi. Iako ti alati nisu nastali isključivo za potrebe zelene nabave, njihova dosljedna primjena izravno određuje hoće li MSP-ovi uopće moći konkurirati za ugovore koji uključuju okolišne zahtjeve.

• Podjela nabave na grupe. Naručitelj predmet nabave može podijeliti na više manjih, samostalnih cjelina prema vrsti, svojstvima, namjeni, mjestu izvršenja ili vremenskom razdoblju, uzimajući pritom u obzir upravo mogućnost pristupa MSP-ova. Umjesto jednog velikog ugovora za koji se realno može nadmetati tek nekoliko velikih sustava, više manjih grupa otvara priliku i lokalnim, specijaliziranim ponuditeljima.
• Zajednice ponuditelja i podugovaratelji. Gospodarski subjekti koji sami ne ispunjavaju sve tražene uvjete sposobnosti mogu se udružiti u zajednicu ponuditelja ili se osloniti na kapacitete podugovaratelja, čime nekoliko manjih tvrtki zajednički može ispuniti uvjete koje nijedna od njih ne bi ispunila samostalno.
• Razmjerni uvjeti sposobnosti. Naručitelji su dužni uvjete poput minimalnog godišnjeg prometa postavljati razmjerno predmetu i vrijednosti konkretnog ugovora ili grupe, a ne proizvoljno visoko, čime se izbjegava nepotrebno isključivanje manjih, ali sposobnih ponuditelja iz postupka.
• Jednostavna nabava prilagođenih pragova. Za nabavu ispod zakonskih pragova primjenjuju se pojednostavljena, brža i manje administrativno zahtjevna pravila, koja su po mjeri manjih ponuditelja te im omogućuju da se nadmeću za poslove koji ne bi bili dostupni u zahtjevnijim, formalnijim postupcima velike vrijednosti.
• Prethodno savjetovanje i istraživanje tržišta. Prije pokretanja postupka naručitelj mora provesti istraživanje tržišta, a kod postupaka velike vrijednosti i objaviti nacrt dokumentacije i pozvati zainteresirane gospodarske subjekte, uključujući manje tvrtke, da komentiraju predložene tehničke specifikacije i uvjete, čime se rizik od nerealno postavljenih zahtjeva smanjuje već u fazi pripreme.
• Jednakovrijednost dokaza. Kada naručitelj zahtijeva posjedovanje određenog znaka za okoliš poput EU Ecolabela, ponuditelj koji ga nema pravo je dokazati jednakovrijednost svojeg proizvoda ili usluge drugim prikladnim sredstvima dokazivanja, čime se izbjegava automatsko isključivanje ponuditelja koji ispunjava tražene okolišne standarde, ali formalni certifikat još nije ishodio.

Ovi mehanizmi zajedno čine svojevrstan regulatorni alat za MSP-ove ugrađen u sam sustav javne nabave, no njihova stvarna djelotvornost u praksi uvelike ovisi o tome hoće li ih pojedini naručitelj svjesno i dosljedno primjenjivati, a ne tek formalno spomenuti u dokumentaciji o nabavi.

Vrijedno je dodati da neke članice Europske unije idu i korak dalje od navedenih, univerzalno dostupnih mehanizama, uvodeći dodatne, ciljane poticaje za manje ponuditelje – primjerice bodovanje sudjelovanja lokalnih malih poduzeća u okviru šireg kriterija društveno odgovorne nabave, ili posebne, pojednostavljene obrasce za dokazivanje sposobnosti u nabavama niže vrijednosti. Rasprava o tome trebaju li se takve mjere uvesti i u Hrvatskoj, i u kojem opsegu, dio je šire europske rasprave o odnosu između otvorenosti tržišta javne nabave i ciljanog poticanja domaćeg, decentraliziranog poduzetništva, a odgovor uvelike ovisi o tome ostaje li mjera unutar granica nediskriminatornog postupanja prema svim ponuditeljima iz Europske unije, koje ostaje temeljno načelo cjelokupnog sustava javne nabave.

5. EU Ecolabel i drugi znakovi za okoliš kao pojednostavljenje, ne kao prepreka

Iako se certificiranje često doživljava kao dodatna prepreka, znakovi za okoliš poput EU Ecolabela zapravo su osmišljeni kao alat koji standardizira i olakšava dokazivanje okolišne sukladnosti, i to ne samo naručiteljima nego i samim dobavljačima. Kada proizvod ili usluga već nosi priznati znak za okoliš, dobavljač ne mora u svakom pojedinačnom postupku javne nabave iznova prikupljati i dostavljati opsežnu tehničku dokumentaciju kojom bi dokazivao sukladnost s okolišnim zahtjevima – certifikacijsko tijelo tu je provjeru već obavilo, a naručitelj samo provjerava valjanost certifikata. Time se administrativni teret za MSP koji jednom ishodi certifikat, umjesto da raste iz postupka u postupak, zapravo stabilizira i dugoročno smanjuje.

Europska komisija u tom smislu MSP-ovima i naručiteljima stavlja na raspolaganje praktične vodiče s unaprijed pripremljenim, spremnim za korištenje kriterijima EU Ecolabela za pojedine skupine proizvoda i usluga, koje naručitelji mogu izravno unijeti u dokumentaciju o nabavi, a dobavljači unaprijed znati što se od njih očekuje. S više od 100.000 proizvoda i usluga koji danas nose EU Ecolabel diljem Europske unije, riječ je o dobro uspostavljenom, prepoznatljivom standardu čije je razumijevanje MSP-ovima dostupnije nego individualno snalaženje s brojnim različitim, međusobno neusklađenim okolišnim zahtjevima pojedinih naručitelja.

Za manje proizvođače i pružatelje usluga koji tek razmatraju ulazak u zeleni segment tržišta, praktičan prvi korak stoga nije nužno potpuna promjena proizvodnog procesa, nego provjera koji od postojećih znakova za okoliš najbolje odgovara njihovoj djelatnosti te koji su konkretni, mjerljivi uvjeti koje moraju ispuniti kako bi ga ishodili – informacija koja je javno dostupna i besplatna za pregled, dok se sam trošak certifikacije razlikuje ovisno o vrsti proizvoda i broju zaposlenih u poduzeću, pri čemu manji subjekti u pravilu plaćaju niže naknade.

Nadalje, sam znak za okoliš MSP-u može poslužiti i kao marketinški alat izvan javne nabave, jer sve veći broj privatnih kupaca, osobito u izvoznim lancima opskrbe velikih europskih kupaca, također sve češće traži dokaz okolišne sukladnosti dobavljača. Ulaganje u certifikaciju stoga rijetko ostaje ograničeno na koristi u segmentu javne nabave, nego se u pravilu isplati i zahvaljujući širim poslovnim prilikama, što investiciju čini razumnijom i s poslovnog, a ne samo regulatornog gledišta.

6. Financijska i savjetodavna podrška hrvatskim MSP-ovima

Financijska podrška zelenoj tranziciji poduzetništva u Hrvatskoj danas dolazi iz nekoliko paralelnih izvora – nacionalnog proračuna, namjenskih fondova poput Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, europskih strukturnih fondova te sredstava dodijeljenih putem Nacionalnog plana oporavka i otpornosti. Iako svaki od tih izvora ima vlastita pravila, rokove i prihvatljive troškove, zajednička im je svrha ista: smanjiti početni financijski rizik ulaganja u zelenu tranziciju poduzeća, uključujući i troškove koji manjem poduzetniku mogu djelovati kao prevelika prepreka za samostalno snošenje.

Osim regulatornih olakšica, hrvatskim MSP-ovima na raspolaganju stoji i niz financijskih instrumenata koji izravno ili neizravno olakšavaju ulazak u segment zelene nabave, bilo financiranjem certifikacije, bilo financiranjem samih ulaganja u zelenije proizvodne procese i proizvode.

• Nacionalni plan oporavka i otpornosti (NPOO). Putem poziva poput „Potpore poduzećima za tranziciju na energetski i resursno učinkovito gospodarstvo“, s ukupno raspoloživih 145 milijuna eura bespovratnih sredstava, poduprla su se ulaganja malih i srednjih te srednje kapitaliziranih poduzeća u ekološki prihvatljivije proizvodne procese, energetsku učinkovitost, korištenje obnovljivih izvora energije i prijelaz na kružno gospodarstvo, uz zahtjev da nova ulaganja smanje štetne emisije za najmanje petinu u odnosu na ulaganja bez takvog fokusa.
• Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost (FZOEU). Fond redovito raspisuje pozive za sufinanciranje ulaganja u energetsku učinkovitost i obnovljive izvore energije namijenjene, uz građane i jedinice lokalne samouprave, i tvrtkama, uključujući programe vrijedne desetke milijuna eura godišnje, čime manjim poduzećima olakšava financiranje investicija koje su preduvjet za ispunjavanje sve zahtjevnijih zelenih tehničkih specifikacija, primjerice u pogledu energetske učinkovitosti opreme ili udjela obnovljive energije u vlastitoj proizvodnji.
• HAMAG-BICRO i HBOR. Hrvatska agencija za malo gospodarstvo, inovacije i investicije te Hrvatska banka za obnovu i razvitak nude jamstvene sheme i povoljnije kreditne linije prilagođene manjim poduzećima, koje mogu poslužiti za premošćivanje troška certificiranja, nabave nove, energetski učinkovitije opreme ili razvoja novog, zelenijeg proizvoda prije nego što se prvi prihodi od zelenih ugovora uopće ostvare.
• Modernizacijski fond. Sredstva Modernizacijskog fonda, koja u Hrvatskoj provodi Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije u suradnji s Fondom za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, dodatno financiraju programe državnih potpora za ulaganja u energetsku učinkovitost, visokoučinkovitu kogeneraciju te promicanje energije iz obnovljivih izvora, uključujući programe namijenjene poduzećima.

Zajednički nazivnik svih ovih instrumenata jest da rješavaju upravo onaj problem koji MSP-ovi u anketama i istraživanjima najčešće navode kao ključnu prepreku – ograničen pristup kapitalu potrebnom za početnu investiciju, bila ona u certifikaciju, opremu ili razvoj proizvoda. Problem u praksi rjeđe leži u nepostojanju takve podrške, a češće u njezinoj nedovoljnoj poznatosti među manjim poduzetnicima te u administrativnoj zahtjevnosti samih natječajnih postupaka za dodjelu bespovratnih sredstava, što otvara prostor za jednostavnije, MSP-u prilagođenije prijavne procese.

7. Ilustrativan primjer primjene mjera

Kako bi se pokazalo na koji se način opisani alati mogu isprepletati u praksi, korisno je zamisliti pojednostavljen, ilustrativan slučaj – ne stvaran, nego tipičan primjer na kojemu se mogu sagledati praktične implikacije prethodno opisanih mjera. Zamislimo obrt koji proizvodi uredski namještaj od domaćeg drva i koji dosad nikada nije sudjelovao u javnoj nabavi, iako bi njegovi proizvodi, uz manje prilagodbe, mogli zadovoljiti okolišne kriterije koje javni naručitelji sve češće traže za uredsku opremu. Bez podjele velikog ugovora za opremanje, primjerice, cijele zgrade javne uprave na manje grupe prema vrsti namještaja, takav bi obrt automatski bio isključen jer ne može samostalno isporučiti kompletnu opremu za cijelu zgradu.

Uz podjelu nabave na grupe – primjerice zasebno za uredske stolove i ormare, zasebno za sjedalice, zasebno za rasvjetu – obrt bi se mogao natjecati za grupu koja odgovara njegovu proizvodnom programu. Uz to, ako bi se od njega tražilo dokazivanje okolišne sukladnosti drva iz održivog gospodarenja šumama, a obrt takav certifikat još ne posjeduje, mogućnost dokazivanja jednakovrijednosti drugim sredstvima – primjerice potvrdom dobavljača sirovine – spriječila bi automatsko isključenje zbog formalnog nedostatka certifikata koji bi, uz dulji rok i određeni trošak, obrt inače mogao ishoditi. Naposljetku, informacija o raspoloživim bespovratnim sredstvima za ulaganje u energetski učinkovitiju proizvodnu liniju mogla bi obrtu pomoći da si u budućnosti i formalni certifikat priušti unaprijed, umjesto da svaki put iznova rješava isto pitanje jednakovrijednosti.

Ovaj pojednostavljeni primjer ilustrira središnju tezu ovog pregleda: pojedinačna mjera rijetko je dovoljna sama za sebe, no kombinacija promišljeno oblikovane dokumentacije o nabavi, dostupnih regulatornih olakšica i pravodobne financijske podrške zajedno može odlučujuće promijeniti hoće li se manji, kvalitetan ponuditelj uopće odlučiti natjecati za posao koji bi mu inače djelovao nedostižno.

8. Uloga javnih naručitelja

Iako mnoge od opisanih prepreka i mjera leže izvan izravne kontrole pojedinog naručitelja, upravo naručitelji svojim svakodnevnim odlukama u pripremi i provedbi postupaka javne nabave najizravnije oblikuju hoće li MSP-ovi u praksi moći sudjelovati. Nekoliko koraka u tom smislu ne zahtijeva izmjenu zakona, nego samo dosljednu primjenu postojećih ovlasti.

Rana i pravodobna objava planova nabave omogućuje manjim poduzetnicima da se pravodobno pripreme za buduće nabave, umjesto da za priliku saznaju tek na dan objave, kada je za temeljitu pripremu konkurentne ponude često prekasno. Prethodno savjetovanje sa zainteresiranim gospodarskim subjektima, uključujući izravne pozive lokalnim i manjim ponuditeljima da komentiraju nacrt dokumentacije, naručitelju otkriva jesu li postavljeni tehnički i financijski uvjeti realno dostupni širem krugu ponuditelja ili nesvjesno isključuju upravo one koje bi naručitelj htio privući. Isto je i s istraživanjem tržišta koje naručiteljima omogućuje provjeru osnovnih postavki nabave, kao i usmjeravanje nabave prema tržištu.

Dosljedna podjela većih nabava na grupe, postavljanje uvjeta sposobnosti razmjerno vrijednosti pojedine grupe, a ne cijelog ugovora, te davanje razumnih, a ne prekratkih rokova za pripremu ponude, svi su alati koje naručitelj ionako ima na raspolaganju prema važećem Zakonu o javnoj nabavi. Dodatno, korištenje već pripremljenih, standardiziranih zelenih kriterija – bilo onih propisanih Odlukom o provedbi zelene javne nabave za sedamnaest prioritetnih skupina predmeta, bilo europskih EU Ecolabel kriterija za ostale predmete nabave – naručitelju štedi vrijeme, a ponuditeljima daje jasnoću i predvidivost, umjesto da svaki naručitelj iznova osmišljava vlastite, međusobno neusklađene okolišne zahtjeve.

Naposljetku, poštivanje zakonskih rokova plaćanja, a po mogućnosti i ugovaranje predujmova za manje ugovore, izravno utječe na likvidnost MSP-ova, za koje je novčani tok često osjetljiviji nego za velike sustave s pristupom raznovrsnijim izvorima financiranja.

Sve navedeno pretpostavlja i ulaganje u vlastite kapacitete naručitelja. Stručnjaci za javnu nabavu unutar tijela javne vlasti moraju jednako dobro poznavati specifičnosti poslovanja manjih poduzeća – njihove kapacitete, ograničenja i tipičnu strukturu ponude – kao što poznaju formalne zahtjeve Zakona o javnoj nabavi i Odluke o provedbi zelene javne nabave. Nastavak besplatnih edukacija za certificirane stručnjake za javnu nabavu, koje provodi nadležno ministarstvo, stoga bi trebao sadržavati i modul posvećen upravo pripremi dokumentacije koja ne isključuje manje ponuditelje, a ne samo tehničkim aspektima zelenih mjerila.

9. Uloga poslovnih udruženja, komora i klastera

Pojedinačnom malom poduzetniku često nedostaje vremena i resursa da samostalno prati sve nabave, razumije sve zelene kriterije i izgradi partnerstva potrebna za zajedničku ponudu. Upravo tu ulogu mogu preuzeti poslovna udruženja poput Hrvatske gospodarske komore i Hrvatske obrtničke komore, sektorski klasteri te regionalne razvojne agencije, koje mogu organizirati zajedničke edukacije o zelenoj javnoj nabavi, informirati članove o predstojećim nabavama i planovima nabave javnih tijela te posredovati u umrežavanju manjih poduzeća radi zajedničkog nastupa u zajednicama ponuditelja.

Takvo posredovanje osobito je vrijedno u ruralnim i manje razvijenim područjima, gdje je gustoća MSP-ova unutar iste djelatnosti dovoljno velika da bi udruživanje u zajedničku ponudu bilo izvedivo, ali gdje pojedinačnim poduzetnicima nedostaje prilika ili platforma da se međusobno povežu prije objave natječaja. Poslovne udruge mogu također igrati ulogu posrednika između naručitelja i ponuditelja u fazi prethodnog savjetovanja, prenoseći sažete, agregirane povratne informacije manjih članova umjesto da svaki od njih pojedinačno, često bez iskustva u takvom postupku, komunicira izravno s naručiteljem.

Praktičan primjer takvog posredovanja jest organizacija zajedničkih informativnih sastanaka uoči objave većih nabava, na kojima naručitelj unaprijed predstavlja planirane zelene kriterije, a poslovna udruga okuplja zainteresirane manje članove kako bi zajednički postavili pitanja i, prema potrebi, dogovorili moguće zajedničko nastupanje. Takav format smanjuje troškove informiranja za pojedinog poduzetnika, jer se relevantne informacije prikupljaju i tumače jednom, za širu skupinu zainteresiranih, umjesto da svaki manji ponuditelj taj posao obavlja samostalno i, često, sa zakašnjenjem.

10. Praktični koraci za MSP-ove koji žele postati zeleni dobavljači

Za poduzetnika koji tek razmatra ulazak u segment zelene javne nabave, put od prve ideje do prvog sklopljenog zelenog ugovora obično uključuje nekoliko prepoznatljivih koraka.

Redoslijed koraka pritom nije strogo linearan – poduzetnik se, primjerice, može paralelno informirati o dostupnim poticajima i pratiti planove nabave dok priprema zahtjev za certifikaciju – no svaki od njih rješava drugi dio šire slagalice potrebne za uspješan nastup na tržištu zelene javne nabave.

• Provjeriti postoji li za vlastitu djelatnost ili proizvod relevantan znak za okoliš (EU Ecolabel ili drugi priznati certifikat) te koji su konkretni, mjerljivi uvjeti za njegovo ishođenje.
• Istražiti dostupne izvore sufinanciranja troška certificiranja i potrebnih ulaganja – NPOO pozive, programe Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, jamstva i kredite HAMAG-BICRO-a i HBOR-a – prije nego što se trošak u potpunosti prihvati iz vlastitih sredstava.
• Pratiti planove nabave i prethodna savjetovanja javnih naručitelja u vlastitoj djelatnosti i regiji, umjesto da se nabave prate tek u trenutku objave, kada je vrijeme za pripremu ponude znatno kraće.
• Razmotriti mogućnost zajedničke ponude s drugim, komplementarnim manjim poduzećima ako se samostalno ne ispunjavaju svi traženi uvjeti sposobnosti, umjesto automatskog odustajanja od nabave.
• Iskoristiti besplatne edukacije o javnoj i zelenoj javnoj nabavi koje redovito organiziraju nadležno ministarstvo, komore i strukovna udruženja, kako bi se izbjegle formalne pogreške koje su čest razlog isključenja manje iskusnih ponuditelja.
• U komunikaciji s naručiteljem tijekom prethodnog savjetovanja aktivno ukazati na odredbe dokumentacije koje bi mogle nerazmjerno otežati sudjelovanje manjim ponuditeljima, umjesto da se šutke odustane od sudjelovanja u postupku.

11. Praćenje napretka: od dobrih namjera do mjerljivih rezultata

Iskustvo praćenja zelene javne nabave u Hrvatskoj pokazuje koliko je važno da politika ne ostane na razini deklarativnih ciljeva, nego da se prati s pomoću konkretnih, redovito objavljivanih pokazatelja. Baš kao što su Statistička godišnja izvješća o javnoj nabavi omogućila da se rast broja, vrijednosti i udjela zelenih ugovora prati iz godine u godinu, postojanje obveze evidentiranja je li odabrani ponuditelj malo ili srednje poduzeće otvara priliku da se sustavno prati i udio MSP-ova upravo unutar segmenta zelene nabave, a ne samo unutar javne nabave općenito.

Takvo bi praćenje omogućilo znatno precizniju ocjenu učinkovitosti mjera opisanih u ovom pregledu. Ako bi se, primjerice, u narednim godišnjim izvješćima pokazalo da udio MSP-ova među dobavljačima zelenih ugovora sustavno zaostaje za njihovim udjelom u ukupnoj javnoj nabavi, to bi bio jasan signal da postojeći regulatorni i financijski alati, koliko god dobro osmišljeni na papiru, u praksi ne dopiru dovoljno do manjih poduzetnika te da je potrebno dodatno djelovanje – bilo pojačanom informiranošću, bilo dodatnim, ciljanim poticajima. Obrnuto, rastući udio MSP-ova potvrdio bi da kombinacija podjele nabave na grupe, financijske podrške i edukacije doista proizvodi željeni učinak, čime bi poslužio i kao poticaj drugim naručiteljima da iste prakse dosljednije primjenjuju.

Do uspostave takvog sustavnog praćenja, posredni pokazatelji – poput broja MSP-ova koji su ishodili EU Ecolabel ili slične certifikate, broja korisnika programa poput NPOO poziva za tranziciju na energetski i resursno učinkovito gospodarstvo, ili jednostavno broja zahtjeva za sudjelovanje koje na pojedinim natječajima podnose manji ponuditelji – mogu poslužiti kao privremena, iako nepotpuna zamjena za cjelovitu sliku koju bi tek buduća, detaljnija statistička izvješća mogla ponuditi.

12. Granice i rizici prekomjernog poticanja

Zagovaranje snažnijeg uključivanja MSP-ova u zelenu javnu nabavu ne smije se pretvoriti u zagovaranje popuštanja pred okolišnim ili kvalitativnim standardima. Cilj mjera opisanih u ovom pregledu nije da MSP-ovi dobivaju ugovore unatoč tome što njihovi proizvodi ili usluge ne zadovoljavaju tražene zelene kriterije, nego da im se ukloni niz nepotrebnih, često nenamjernih prepreka koje s ispunjavanjem tih kriterija nemaju izravne veze – poput prevelikih, nedjeljivih ugovora ili nerazmjerno strogih financijskih uvjeta. Razlikovanje ta dva cilja važno je i zbog toga što se svaka mjera koja bi manjim ponuditeljima davala prednost neovisno o kvaliteti ili okolišnoj sukladnosti ponude izlaže riziku kršenja temeljnih načela javne nabave – jednakog postupanja, transparentnosti i zabrane diskriminacije – koja vrijede jednako za velike i male ponuditelje, domaće i ponuditelje iz drugih država članica Europske unije.

Postoji i praktičan rizik da se, u nastojanju da se olakša pristup MSP-ovima, administrativni teret naručitelja poveća do mjere koja usporava sam postupak nabave – primjerice ako podjela na prevelik broj sitnih grupa poveća broj paralelnih postupaka koje naručitelj mora pripremiti, provesti i naknadno pratiti do te mjere da to postane neproporcionalno opterećenje u odnosu na ostvarenu korist. Ravnoteža između otvorenosti tržišta prema manjim ponuditeljima i razumne administrativne jednostavnosti za naručitelja stoga ostaje pitanje prosudbe u svakom pojedinom slučaju, a ne univerzalno pravilo koje bi vrijedilo za svaku nabavu bez iznimke.

13. Zaključak

Rast zelene javne nabave u Hrvatskoj otvara realnu, sve veću gospodarsku priliku, no ta prilika neće se sama od sebe ravnomjerno raspodijeliti između velikih i malih ponuditelja. Prepreke s kojima se MSP-ovi suočavaju – od cijene certificiranja, preko nedostatka specijaliziranog znanja, do ograničenog pristupa kapitalu – dobro su poznate i, što je jednako važno, za većinu njih već postoje regulatorni i financijski alati osmišljeni upravo za njihovo ublažavanje: podjela nabave na grupe, razmjerni uvjeti sposobnosti, zajednice ponuditelja, priznavanje jednakovrijednosti dokaza sukladnosti, kao i bespovratna sredstva i povoljni krediti namijenjeni zelenoj tranziciji poduzetništva.

Ono što u praksi često nedostaje nije toliko postojanje tih alata koliko njihova dosljedna primjena u praksi naručitelja te njihova prepoznatljivost i dostupnost manjim poduzetnicima. Naručitelji koji svjesno oblikuju postupke nabave na način koji uzima u obzir kapacitete MSP-ova, poslovne udruge koje aktivno informiraju i povezuju svoje članove te sami poduzetnici koji pravodobno istraže dostupnu podršku i mogućnosti udruživanja, zajedno mogu znatno proširiti krug dobavljača na hrvatskom tržištu zelene javne nabave – a time i ubrzati ostvarenje šireg cilja zbog kojeg zelena nabava uopće postoji: manji okolišni otisak javne potrošnje uz istodobno jačanje domaćeg, decentraliziranog zelenog gospodarstva.

U konačnici, pitanje uključivanja MSP-ova u zelenu javnu nabavu nije tehničko pitanje sporedno u odnosu na sam okolišni cilj, nego njegov sastavni dio: gospodarstvo u kojem zeleni proizvodi i usluge dolaze isključivo od šačice velikih dobavljača teško se može nazvati istinski zelenim i uključivim gospodarstvom, dok široko, decentralizirano sudjelovanje malih i srednjih poduzeća zelenu tranziciju čini otpornijom, konkurentnijom i, dugoročno, društveno prihvatljivijom.

Izvori

Europska komisija: Javna nabava – smjernice za praktičare o mogućnostima za mala i srednja poduzeća u javnoj nabavi.

Zakon o javnoj nabavi, Narodne novine, br. 120/16 i 114/22, te Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o javnoj nabavi, Narodne novine, br. 48/26.

Vlada Republike Hrvatske: Odluka o provedbi zelene javne nabave, Narodne novine, br. 137/24.

Ministarstvo gospodarstva i fondovieu.gov.hr: Poziv „Potpora poduzećima za tranziciju na energetski i resursno učinkovito gospodarstvo“, NPOO.C1.1.1.R4-I1.02.

Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost (FZOEU): pregled nacionalnih javnih poziva i natječaja za poduzeća, jedinice lokalne samouprave i građane.

Europska komisija, EU Ecolabel: vodiči za zelenu javnu nabavu i praktični kriteriji za pojedine skupine proizvoda i usluga.

One Planet Network: izvještaj radne skupine o poticanju sudjelovanja malih i srednjih poduzeća u zelenoj javnoj nabavi.

Objava Kako potaknuti MSP-ove da se uključe u zelenu javnu nabavu kao dobavljači pojavila se prvi puta na ZeJN - Zelena javna nabava.

Dokument na 86 stranica objašnjava tzv. 10R strategije, od izbjegavanja nastanka otpada do oporabe, i vodi čitatelja fazama nabave: pripremom i istraživanjem tržišta, izradom tehničkih specifikacija i kriterija za odabir ponude te praćenjem izvršenja ugovora. Poseban je naglasak na trošku životnog vijeka (life-cycle costing) i na primjeni u graditeljstvu, gdje su mogućnosti uštede materijala i smanjenja emisija najveće. Publikacija se poziva i na EU GPP kriterije te na ekooznake tipa 1, u koje se ubraja i EU Ecolabel.

Smjernice su prvenstveno namijenjene nositeljima projekata koje financira EIB, no okvir i primjeri primjenjivi su na svakog obveznika javne nabave koji želi ugraditi kružna rješenja u svoje postupke. Publikacija je besplatna i dostupna na engleskom, francuskom i njemačkom jeziku.

Preuzmite smjernice na stranicama EIB-a.

Objava Kružna javna nabava: nove smjernice Europske investicijske banke pojavila se prvi puta na ZeJN - Zelena javna nabava.

Uvod:

Može li se i u tako tradicionalnoj kategoriji proizvoda kao što su lampioni otvoriti prostor za održivija rješenja? O toj temi razgovarali smo s g. Robertom Pandžom, direktorom tvrtke Primax d.o.o., domaćeg proizvođača koji kroz razvoj proizvoda i prilagodbu proizvodnih procesa pokazuje kako održivost sve više postaje pitanje sustava, a ne samo pojedinačne inovacije. Riječ je o kategoriji proizvoda koja se, iako se možda na prvi pogled ne povezuje često sa zelenom javnom nabavom, u praksi pojavljuje u kontekstu upravljanja grobljima, komunalnih usluga i povezanih nabava proizvoda svakodnevne uporabe, zbog čega pitanje održivijih alternativa dobiva i vrlo konkretnu javnosektorsku dimenziju.

U razgovoru smo se osvrnuli na razvoj okolišno prihvatljivijih proizvoda, važnost mjerljivih pokazatelja i neovisnih potvrda te na ulogu proizvođača u oblikovanju tržišta koje može odgovoriti na zahtjeve zelene javne nabave. Sugovornik pritom posebno ističe potrebu za jasnim, provjerljivim i provedivim kriterijima koji javnim naručiteljima mogu olakšati donošenje održivijih odluka.

1. Kako se kroz razvoj mijenjao vaš pogled na održivost i što danas znači prilagodba proizvodnje?

Kroz 30+ godina rada održivost nam je od “dodatne teme” postala dio osnovne proizvodne logike. Danas to znači da ne razvijamo samo proizvod, nego i sustav iza njega: sirovine, energiju, otpad, sljedivost i kvalitetu. Prilagodba tržištu za nas je konkretna: ulaganje u reciklirane materijale, vlastitu reciklažu, energetsku učinkovitost i standarde koji se mogu provjeriti. Drugim riječima, promjena nije bila samo u tome da ponudimo novi proizvod, nego da prilagodimo cijeli način rada tako da održivost postane dio svakodnevnog odlučivanja u proizvodnji. To uključuje i drukčiji pristup odabiru sirovina, veću kontrolu procesa i ulaganja koja dugoročno smanjuju okolišni učinak poslovanja.

2. Koliko je važno da održivost bude dio cijelog poslovnog modela, a ne samo pojedinačne linije proizvoda?

Za proizvođača je ključno da održivost bude dio poslovnog modela, a ne “etiketa” na jednom proizvodu. Kad je dio sustava, onda je dokaziva: kroz procese, kontrolu kvalitete, sljedivost i certifikate. U kontekstu zelene javne nabave to je posebno važno jer naručitelj treba kriterije i dokaze, ne dojam.

3. Kada ste prepoznali da i u tradicionalnoj kategoriji postoji prostor za bitno drukčije rješenje?

Prostor za drukčije rješenje prepoznali smo kada smo vidjeli da se u tradicionalnim kategorijama dugo zadržavaju rješenja “iz navike”, a ne zato što su najbolja iz perspektive okoliša i sigurnosti. Lampioni su masovni proizvod i zato imaju veliki potencijal za promjenu. ECOLANT smo razvili kao alternativu bez plastike i bez ljepila, uz fokus na funkcionalnost i sigurnost za vanjsku uporabu. Upravo u tome vidjeli smo priliku: ako se u tako široko korištenoj kategoriji uvede održivija alternativa, učinak promjene može biti znatno veći nego što se na prvi pogled čini.

4. Što je u razvoju takvog proizvoda bilo najzahtjevnije?

Najzahtjevnije je bilo uskladiti sve: materijale, tehnologiju, stabilnu proizvodnju, testiranja i tržišno prihvaćanje. Inovacija u ovakvoj kategoriji mora istovremeno biti i “bolja za okoliš” i tehnički pouzdana. Zato smo od početka išli u smjeru normi i provjerljivih dokaza, ne samo priče. To u praksi znači da proizvod nije smio ostati samo dobra ideja, nego je morao zadovoljiti i vrlo konkretne zahtjeve vezane uz sigurnost, postojanost i mogućnost stabilne proizvodnje u većem opsegu. Upravo je usklađivanje tih zahtjeva bilo jedan od najvećih izazova razvoja.

5. Koliko je danas važno imati mjerljive podatke kada želite dokazati da je proizvod ili proizvodnja doista održivija?

Presudno je. Održivost bez mjerenja je dojam, a ne činjenica. Zato koristimo mjerljive pokazatelje i izvještavanje (GHG pristup i plan smanjenja emisija) kako bismo mogli dokazati razliku u utjecaju, a ne samo komunicirati namjeru. Za naš GHG izvještaj imamo i verifikaciju izračuna ugljičnog otiska temeljenu na nacionalnim faktorima emisija Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije. Takvi podaci važni su i interno, jer nam omogućuju da pratimo gdje doista ostvarujemo pomake, a gdje još postoji prostor za poboljšanje. Bez mjerenja je teško govoriti o stvarnom napretku, a još teže uvjerljivo komunicirati razliku prema kupcima i naručiteljima.

6. Koje biste dokaze ili potvrde smatrali najrelevantnijima kada se u nabavi želi razlikovati stvarno okolišno prihvatljiviji proizvod od općenite marketinške tvrdnje?

Najrelevantniji su dokazi koji su provjerljivi i dolaze od treće strane, primjerice:

• norme i testiranja za sigurnost i vanjsku uporabu (npr. EN 17616)
• certifikati za materijale i sljedivost (npr. FSC, REDcert, Cyclos)
• sustavi upravljanja kvalitetom i sigurnosti procesa (npr. ISO 9001:2015 i IFS HPC)
• neovisne ocjene održivosti (npr. EcoVadis). Takvi dokazi smanjuju prostor za greenwashing i naručiteljima daju jasnu osnovu za usporedbu ponuda. Upravo je ta mogućnost provjere ključna razlika između održivosti koja se temelji na dokazima i održivosti koja ostaje samo na razini komunikacijske poruke. Za javnog naručitelja to je posebno važno jer mu omogućuje da kriterije postavi na objektivan i usporediv način.

7. Koliko standardi i certifikati pomažu proizvođaču, a koliko mogu pomoći i javnom sektoru pri definiranju jasnih kriterija nabave?

Nama standardi i certifikati pomažu jer uvode disciplinu, ponovljivost i dokazivost kroz cijeli sustav – od ulaznih materijala do gotovog proizvoda. Javnom sektoru pomažu jer olakšavaju definiranje jasnih, objektivnih kriterija nabave: umjesto općih tvrdnji, naručitelj može tražiti usklađenost s relevantnim normama i certifikatima. Na taj se način smanjuje prostor za nejasna tumačenja i povećava sigurnost da će naručitelj doista dobiti proizvod koji odgovara traženim okolišnim i tehničkim zahtjevima.

8. Primjećujete li da zahtjevi kupaca i distributera prema održivijim proizvodima postaju konkretniji i može li javna nabava dodatno ubrzati taj trend?

Da, zahtjevi postaju konkretniji. Sve više kupaca ne traži samo “eko priču”, nego traži dokumentaciju, sljedivost, certifikate i jasne podatke. Zelena javna nabava može dodatno ubrzati trend jer javni sektor ima veliku kupovnu moć i može postaviti kriterije koji postaju referenca i za šire tržište. Drugim riječima, pomak se vidi u tome što tržište sve manje prihvaća općenite tvrdnje, a sve više traži jasne potvrde i usporedive informacije. To je pozitivan razvoj jer otvara prostor proizvodima koji mogu dokazati svoju vrijednost na transparentan način.

9. Koliko su ulaganja u procese, primjerice vlastitu reciklažu plastike ili solarnu energiju, važna i za proizvode koji na prvi pogled nisu dio zelene tranzicije?

Vrlo su važna, jer okolišni utjecaj ne dolazi samo iz materijala nego i iz načina proizvodnje. Proizvod može biti “na papiru” održiv, ali ako je sustav iza njega neučinkovit, ukupni učinak je slab. Zato ulaganja u procese (reciklaža, energija, učinkovitost) gledamo kao temelj koji omogućuje da održiviji proizvodi budu standard, a ne iznimka. To je važno i zato što se stvarna održivost ne može promatrati izdvojeno od proizvodnog okruženja u kojem proizvod nastaje. Kada se unapređuju procesi, stvara se osnova da održivija rješenja postanu dugoročno održiva i u tržišnom smislu.

10. Koju biste poruku uputili javnim naručiteljima koji žele donositi održivije odluke pri nabavi proizvoda svakodnevne uporabe?

Tražite kriterije koji su jasni, mjerljivi i provjerljivi: norme, certifikate i dokumentaciju treće strane. Također preporučujemo dijalog s tržištem prije natječaja (tržišne konzultacije) kako bi kriteriji bili realni i provedivi. Kad su kriteriji dobro postavljeni, javna nabava može istovremeno smanjiti okolišni utjecaj i potaknuti inovacije u industriji. Posebno je važno da kriteriji budu dovoljno precizni da potiču kvalitetu, a istodobno dovoljno realni da ih tržište može ispuniti. Upravo u toj ravnoteži javna nabava može imati snažnu razvojnu ulogu.

Robert Pandža, direktor i CEO tvrtke Primax d.o.o.

Objava Održivi lampioni kao alternativa – uloga proizvođača u razvoju zelene javne nabave pojavila se prvi puta na ZeJN - Zelena javna nabava.

Objava Najavljujemo webinar „EMAS i Direktiva o osnaživanju potrošača: nova pravila za tvrdnje o okolišu” pojavila se prvi puta na ZeJN - Zelena javna nabava.

Trgovačko društvo Usluga Poreč d. o. o. provelo je otvoreni postupak javne nabave čiji predmet obuhvaća malo teretno vozilo na električni pogon (evidencijski broj nabave MN-21/2025). Predmet nabave razvrstan je u nabavnu kategoriju roba i nije podijeljen u grupe. Sam predmet nabave predstavlja zeleno vozilo, koje je opisano tehničkim specifikacijama.

U dijelu uvjeta tehničke i stručne sposobnosti Naručitelj je tražio samo upis u sudski, obrtni, strukovni ili drugi odgovarajući registar u državi poslovnog nastana gospodarskog subjekta.

Tehničke specifikacije

Predmet nabave opisan je tehničkim specifikacijama, među kojima se ističu sljedeće stavke:

Uz obrazac tehničkih specifikacija gospodarski subjekt dužan je u ponudi dostaviti tehnički opis proizvođača robe ili ovlaštenog distributera (katalog, brošuru ili drugu tehničku dokumentaciju) iz kojeg je vidljivo da ponuđena roba odgovara uvjetima određenima u obrascu tehničkih specifikacija. U tehničkom opisu moraju biti jasno opisana najznačajnija tehnička obilježja ponuđenog vozila te moraju biti priložene fotografije ponuđenog vozila. Ukoliko iz kataloga ili druge tehničke dokumentacije proizvođača nije vidljiva ponuđena tehnička funkcionalnost, prihvaća se potpisana i ovjerena izjava proizvođača ili ovlaštenog zastupnika proizvođača kojom se potvrđuje da ponuđeni proizvod odgovara traženim minimalnim tehničkim specifikacijama, uz navođenje vrijednosti traženih funkcionalnosti. Ukoliko su tehnički opisi na stranom jeziku, uz njih je potrebno priložiti prijevod na hrvatski jezik.

Ponuđeno vozilo mora u cijelosti odgovarati zahtjevima određenima u tehničkim specifikacijama. Ponuda će se smatrati neprihvatljivom ukoliko gospodarski subjekt ne bude u mogućnosti dokazati da su tehničke karakteristike koje nudi u skladu s traženim tehničkim karakteristikama predmeta nabave. Za ponuđeni predmet nabave gospodarski subjekt obvezan je dati jamstvo od minimalno 24 mjeseca od dana uredne isporuke vozila potvrđene zapisnikom o primopredaji. Garantni list na razdoblje cjelokupnog jamstvenog roka odabrani ponuditelj bit će dužan dostaviti Naručitelju prilikom primopredaje vozila.

Kriterij odabira

Kriterij za odabir ponude je ekonomski najpovoljnija ponuda koji se temelji se na cijeni ponude (90 %) i roku isporuke (10 %), čime se, uz povoljnu cijenu, dodatno vrednuje brzina isporuke vozila Naručitelju.

Zeleni kriteriji

Predmet nabave predstavlja zeleno vozilo s nula emisija CO₂, baterijom kapaciteta najmanje 40 kWh i dosegom od najmanje 200 km, čime se doprinosi smanjenju emisija stakleničkih plinova i onečišćenja zraka u prometu.

Naručitelj je dodatno propisao minimalno jamstvo na bateriju od 8 godina ili 160.000 km uz zadržani kapacitet od najmanje 70 %, kao i opće jamstvo vozila od minimalno 24 mjeseca, čime se osigurava dugotrajna pouzdanost vozila i sprječava prijevremeno nastajanje otpada, sukladno mjerilima EU-a za zelenu javnu nabavu.

Objava Primjer postupka nabave sa zelenim kriterijima – Hrvatska pojavila se prvi puta na ZeJN - Zelena javna nabava.

Julija Škoro temom održivosti bavi se od 2001. godine te je, kada se zaposlila u Holcimu, koji je suosnivač Svjetskog poslovnog savjeta za održivi razvoj, a nakon toga i HR PSOR-a, dobrovoljno počela razvijati poslovanje u skladu s konceptom održivosti. Tijekom više od dva desetljeća u Holcimu bavila se suradnjom s dionicima, promicanjem održive gradnje te uključivanjem održivosti u poslovnu strategiju. Sudjeluje i u provedbi projekta KOdeCO net zero, usmjerenog na dekarbonizaciju proizvodnje cementa u tvornici u Koromačnu.

Kako biste ocijenili trenutnu razinu primjene zelene javne nabave u Hrvatskoj kada je riječ o građevinskim materijalima, odnosno prepoznaju li javni naručitelji dovoljno jasno razliku između konvencionalnih i niskougljičnih proizvoda u svojim natječajima?

Trenutna razina primjene zelene javne nabave u Hrvatskoj još uvijek je u početnoj fazi i zasad je vezana isključivo uz proizvode za koje su određeni kriteriji za EU Ecolabel, što, nažalost, nije slučaj s većinom građevinskih proizvoda. Do sada nismo zabilježili primjer javnog naručitelja koji je zahtijevao niskougljični proizvod. Iako rješenja poput našeg niskougljičnog cementa ECOPlanet i betona ECOPact postoje na tržištu, javni naručitelji još uvijek ne vrednuju razliku između njih i konvencionalnih materijala.

Kako definirate pojmove „održivo“ i „zeleno“ u kontekstu proizvodnje cementa i građevinskog materijala, odnosno u sektoru koji je tradicionalno povezan s visokim okolišnim otiskom?

„Održivo“ i „zeleno“ u našem sektoru prvenstveno znače smanjenje ugljičnog otiska, odnosno dekarbonizaciju, primjenu načela kružnoga gospodarstva i razvoj materijala koji pridonose kvaliteti zraka u zgradama. Službena podjela na razrede A, B i C, kakva postoji za energetsku učinkovitost, još ne postoji.

Prije dvije godine takav je sustav za cement i beton razvilo Globalno udruženje proizvođača cementa i betona (GCCA), a Njemačka ga je prihvatila. Druga je mogućnost propisivanje maksimalnog ugljičnog otiska po četvornome metru, kakvo postoji u Francuskoj. Treća je mogućnost propisati da se u gradnji smije koristiti samo cement koji ima ugljični otisak jednak ili manji od 469 kilograma CO₂ po toni cementa, kako je za znatan doprinos propisano taksonomijom Europske unije.

Sljedeći primjer može biti Italija koja u javnoj nabavi već niz godina propisuje uvjet prema kojem beton mora sadržavati najmanje pet posto recikliranog materijala. Slično tome, Njemačka za sve projekte s državnim financiranjem ima dvije razine između kojih investitor bira pa je za reciklirani sadržaj propisano 50 % mase za kategoriju QNG-PREMIUM i 30 % za kategoriju QNG-PLUS.

Je li Holcim ikada sudjelovao u prethodnom savjetovanju s tržištem prije objave natječaja u kojem su definirani zeleni kriteriji za beton, cement ili agregate, i koliko su naručitelji otvoreni za takav dijalog s industrijom?

Zasad nismo, a upravo je to pravi put za određivanje prvih zahtjeva kojima bi se krenulo prema zelenoj javnoj nabavi. Nadamo se da će uskoro biti prilike da se pozovu proizvođači betona kako bi se odredili konkretni kriteriji i otvorio kvalitetan dijalog s industrijom. Zajedničkim definiranjem kriterija možemo se osloniti na već dostupne niskougljične tehnologije i načela kružne gradnje.

Na koji način u poslovanju koristite okolišne deklaracije proizvoda, certifikate, tehničke potvrde ili druge neovisne dokaze koji naručiteljima mogu pomoći u provjeri okolišnih svojstava proizvoda?

Od početka 2025. godine Holcim je prvi i jedini proizvođač betona u Hrvatskoj koji u Zagrebu, Karlovcu i Rijeci može za svako gradilište izraditi verificiranu Izjavu o utjecaju proizvoda na okoliš, odnosno EPD, koji je ključan neovisni dokaz koji naručiteljima pruža transparentne informacije o ugljičnom otisku i okolišnim svojstvima naših proizvoda tijekom cijelog životnog ciklusa.

U tu smo svrhu s pomoću softvera Climate Earth analizirali sve podatke o materijalima koje koristimo, njihovu prijevozu, procesu proizvodnje i načinu recikliranja na kraju životnog vijeka, a do sada je uslugu izrade EPD dokumenta zatražio samo jedan privatni investitor na projektu u Zagrebu jer je certifikat održivosti bio uvjet za dobivanje bespovratnih sredstava.

Kako i koliko javni naručitelji u Hrvatskoj prepoznaju zelene aspekte građevinskih materijala u postupcima javne nabave i gdje vidite prostor za kvalitetnije definiranje tehničkih specifikacija? Vidite li u Hrvatskoj dovoljno prostora za primjenu kriterija koji se odnose na smanjenje ugrađenog ugljika u javnim građevinskim projektima, primjerice kod škola, bolnica, prometnica ili komunalne infrastrukture?

Potreba za zelenom javnom nabavom određena je činjenicom da su Europska unija i države članice donijele zakonodavni okvir koji jasno usmjerava prema klimatski neutralnoj Europskoj uniji. U tom smjeru Holcim već 30 godina aktivno pridonosi dekarbonizaciji, dok trenutačno radimo na projektu KOdeCO net zero, vrijednom 300 milijuna eura, za hvatanje ugljika u Koromačnu. Naša je vizija biti među prvim ugljično neutralnim tvornicama cementa u Europskoj uniji.

Imajući u vidu da su vlade u Europskoj uniji zacrtale određeni smjer, javni naručitelji bi kroz zelenu javnu nabavu trebali birati proizvođače u Europskoj uniji koji veslaju u tom istom smjeru, odnosno ulažu u održivost te čiji proizvodi zbog toga imaju bolja okolišna svojstva i potiču kružno gospodarstvo.

Prostor za poboljšanje vidimo u jasnom definiranju granica ugrađenog ugljika za javne projekte, a osim toga u nekim državama Europske unije sve se više govori i o društvenim zahtjevima kojima se mogu propisati radni uvjeti na javnim projektima, što smatramo važnom ulogom javnog sektora.

Kako bi javni sektor mogao potaknuti veću uporabu recikliranih materijala i materijala s nižim ugljičnim otiskom?

Jednostavno treba krenuti, a prvi i najvažniji korak može biti upravo prethodno savjetovanje s tržištem. Javni sektor bi trebao okupiti proizvođače građevinskih materijala potrebnih za određeni natječaj i prepoznati koju je razinu ugljičnog otiska ili udjela recikliranog sadržaja moguće ostvariti u Hrvatskoj ili u određenoj regiji. Time bi se izravno potaknula kružna gradnja i prelazak na održivije modele poslovanja.

Izračun ugljičnog otiska za zgrade dolazi nam 2028. godine kroz Direktivu Europske unije o energetskim svojstvima zgrada, međutim kako bi sustav na vrijeme zaživio, smatramo da bi trebalo što je moguće prije krenuti. Osim toga, trenutno je u javnom savjetovanju Akt o industriji s nultom neto stopom emisija koji predviđa zelenu javnu nabavu pet posto niskougljičnog cementa i betona, što smatramo iznimno niskom razinom ambicije.

S kojim se preprekama susrećete kada tržištu nudite održivija rješenja, osobito kada je početna cijena i dalje dominantan kriterij u postupcima nabave?

Na hrvatskom tržištu ugljični otisak ili reciklirani materijali, poput naših rješenja ECOCycle, još uvijek nisu karakteristike koje se traže. Budući da je početna cijena i dalje dominantan kriterij, okolišna svojstva proizvoda ostaju zanemarena. U protekle dvije godine samo je za tri projekta zatražena ponuda za beton s manjim ugljičnim otiskom, a samo je jedan investitor takvu ponudu i prihvatio. Na taj način Europska unija neće ostvariti viziju klimatske neutralnosti i to je potrebno mijenjati.

Što bi po vašem mišljenju trebalo uključiti u dobro pripremljenu zelenu javnu nabavu betona, cementa ili građevinskih materijala kako bi kriteriji bili mjerljivi, dokazivi i provedivi u praksi?

Upravo kako bismo odgovorili na takva pitanja, krajem prošle godine Holcim je pokrenuo projekt Urban mining, odnosno urbano rudarenje. S međunarodnom projektantskom tvrtkom Arup i Građevinskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu ugovorili smo prvo analizu kriterija koji se u graditeljstvu primjenjuju u drugim državama članicama, a nakon toga i izradu prijedloga okolišnih kriterija primjenjivih u Hrvatskoj. Rezultat je projekta prijedlog tehničkih zahtjeva za zelenu javnu nabavu u građevinskom sektoru koji smo predali Hrvatskoj gospodarskoj komori. Na razini Udruženja industrije nemetala i građevinskog materijala pri HGK-u postignut je konsenzus da se pokrene postupak njihova usvajanja na razini ministarstava.

Sudjeluje li Holcim u postupcima javne nabave gdje su kao kriterij za odabir ponude, a ne samo kao tehnička specifikacija, korišteni zeleni ili okolišni elementi, te kakvo je Vaše iskustvo s takvim natječajima? Jesu li kriteriji bili realno mjerljivi i provjerljivi?

Ne, dosad nismo imali primjer javnog naručitelja kod kojeg su zeleni elementi bili ključni kriterij za odabir. Jedini primjer u kojem je investitor zbog zahtjeva financiranja tražio dokaz o manjem ugljičnom otisku bio je privatni projekt u Zagrebu. Za taj smo projekt uspješno izradili i dostavili Izjavu o utjecaju proizvoda na okoliš, odnosno EPD, s pomoću softvera Climate Earth. Izjavu je verificirala njemačka organizacija Institut Bauen und Umwelt e. V., odnosno IBU.

Koju biste preporuku dali javnim naručiteljima koji žele provoditi zelenu javnu nabavu u građevinskom sektoru, ali nisu sigurni kako postaviti kriterije bez ograničavanja tržišnog natjecanja?

Naša je glavna preporuka da se odvaže i jednostavno krenu te da kroz praksu prilagođavaju zahtjeve. Prijedlog tehničkih zahtjeva već smo razvili u suradnji s Građevinskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu i tvrtkom Arup. U tu smo svrhu krajem travnja predstavili zahtjeve članovima Udruženja industrije nemetala i građevinskog materijala pri Hrvatskoj gospodarskoj komori. Iznimno nam je drago što su svi članovi prisutni na sjednici dali suglasnost.

Za početak su to vrlo jednostavni i provedivi zahtjevi. Primjerice, dodatni bodovi mogu se dodijeliti ponuditeljima čije ponude pokazuju znatan doprinos smanjenju uporabe primarnih sirovina kroz kružnu gradnju i korištenje sekundarnih sirovina. Drugi primjer je obveza iskazivanja okolišnog utjecaja građevine na temelju procjene životnog ciklusa, odnosno LCA analize. To su prvi koraci kako bi zelena javna nabava postala nov način razmišljanja, a nakon toga možemo ići korak dalje kako bi se kroz bodovanje još više vrednovali proizvodi i usluge koji su bolji za okoliš i društvo.

Julija Škoro, voditeljica održivosti u Holcimu
Hrvatska

Objava Niskougljični materijali u javnoj nabavi – pogled proizvođača na zelenu gradnju pojavila se prvi puta na ZeJN - Zelena javna nabava.