Kad se govori o zelenoj javnoj nabavi, rasprava se, kao i kod većine postupaka, na prvu u pravilu povede oko procijenjene vrijednosti, no odmah zatim slijede pitanja vezana uz samo dokazivanje i održivost. U teoriji je lako napisati da naručitelj želi „zeleni“ proizvodi ili uslugu, no u praksi to, naravno, nije dovoljno. Potrebno je znati što se točno traži, kako se to dokazuje, na koji način se ponude uspoređuju i kako na najoptimalniji mogući način osigurati da se traženo prevede u jasan, zakonit i, ne manje bitno, tržišno provediv zahtjev. Upravo tu eko-oznake i certifikati pokazuju svoju stvarnu vrijednost i potvrđuju da nisu puki PR ili marketinški dodatak dokumentaciji, već alati kojima se održivost izvlači iz sfere apstraktnosti i pretvara u nešto opisivo, dokazivo i usporedivo. Zelena javna nabava ne može se ozbiljno provoditi ako svaki naručitelj kreira vlastita mjerila, metode provjere i tumačenja održivosti. Takav pristup bio bi spor, skup, ali i pravno rizičan. Tu na scenu stupaju eko-oznake i certifikati koji nude već razvijen skup kriterija, jasnu stručnu podlogu, provjerljive zahtjeve i tržišno prepoznat sustav potvrde. Drugim riječima, oni ne služe samo tome da se na proizvod tek „zalijepe“ zeleni simboli, već i da naručitelj ima pouzdan alat za oblikovanje nabave koja je i u svojoj srži uistinu zelena, a ne tek takvog imena.
Pritom je jako važno razumjeti da EU Ecolabel, FSC i PEFC ne dokazuju isto i nisu međusobno zamjenjivi. EU Ecolabel je klasična multikriterijska eko-oznaka za proizvode i usluge s manjim okolišnim otiskom u odnosu na usporedive alternative. FSC i PEFC, s druge strane, nisu opće eko-oznake, već sustavi certificiranja održivog gospodarenja šumama i sljedivosti proizvoda od drva i papira, te su kao takvi relevantni kad naručitelj nabavlja papir, namještaj, drvene elemente ili druge proizvode kod kojih je podrijetlo sirovine ključno pitanje. U praksi to znači da nije cilj tražiti što je moguće više oznaka, već tražiti ciljanu oznaku za konkretan predmet nabave. Primjera radi, kada se nabavljaju sredstva za čišćenje, tekstil ili turističke usluge savjetuje se gledati na EU Ecolabel koji u takvim situacijama može poslužiti kao vrlo praktičan alat. S druge strane, kada se nabavljaju proizvodi od drva i papira, FSC i PEFC mogu biti ključni dokazi održivog podrijetla i sljedivosti. Naravno, postoje i situacije u kojima se spomenuti instrumenti međusobno nadopunjuju. Primjerice, prilikom nabavke papira naručitelju može biti jednako važno da proizvod ima odgovarajući ekološki profil kao i da njegova celulozna vlakna dolaze iz odgovorno upravljanih izvora. Upravo stoga je presudno dubinsko razumijevanje materije, a ne puko mehaničko prepisivanje oznaka iz prethodnih dokumentacija o nabavi.
Europska komisija naglašava da primjena EU Ecolabela često pojednostavljuje pripremu dokumentacije o nabavi jer naručitelj može izravno uputiti ponuditelje na tražene kriterije, ili ih preuzeti u tehničke specifikacije i kriterije za dodjelu, što u pravilu rezultira manjim administrativnim opterećenjem, ali i s manje improvizacije i rizika da će biti potrebno pojedinačno procjenjivati svaku od dostavljenih tvrdnji ponuditelja, čineći time okolišne kriterije i operativnim, a ne samo deklarativnim. Snaga EU Ecolabela ne leži samo u prepoznatljivosti, već, prije svega, u tome što se postavljeni kriteriji temelje na znanstvenim podlogama, razvijaju kroz periodično savjetovanje s uključenim dionicima, ali i redovito ažuriraju. Navedeno je od presudnog značaja za postupke javne nabave, pošto naručiteljima omogućava da se oslone na već izrađene kriterije, umjesto da nepotrebno gube vrijeme na procjenjivanje toga što je „dovoljno zeleno“, time dodatno dajući na značaju tezi da je javna nabava sve više alat za postizanje ciljeva održive proizvodnje i potrošnje. Višekriterijski pristup pritom sprječava da se održivost svede na samo jedan atribut, primjerice na reciklirani sadržaj ili nisku potrošnju energije, dok metodologija životnog ciklusa daje širinu i onemogućava da se okolišni teret samo premjesti iz jedne njegove faze u drugu, čime se naručiteljima pomaže izbjeći najčešću zamku zelene nabave – kupnju proizvoda koji dobro zvuči, ali nema cjelovito potvrđena okolišna svojstva.
Važno je istaknuti da doprinos eko-oznaka ne završava u trenutku otvaranja ponuda. Jedna od manje vidljivih, ali dugoročno možda i najvažnijih njihovih funkcija je vezana uz tržišni učinak. Kad javni naručitelji krenu dosljedno koristiti eko-oznake, oni time ne mijenjaju samo sadržaj pojedine nabave, već i ponašanje na tržištu jer proizvođači počinju prilagođavati proizvodne procese, širiti ponudu održivih proizvoda i ozbiljnije upravljati podacima o svojim okolišnim učincima. Da bi se navedeno uistinu postiglo, eko-oznake i certifikati se moraju promišljeno koristiti. Najčešća pogreška u praksi nisu prestrogi, već nedovoljno precizni kriteriji prihvatljivosti. Primjera radi, ponekad se navede oznaka bez potpunog razumijevanja njezinog stvarnog dosega, a ponekad se pomiješaju eko-oznake i puke tvrdnje proizvođača. Dobra praksa stoga uvijek počinje s nekoliko vrlo jasnih pitanja usmjerenih na to što se želi dokazati, koji je okolišni rizik najvažniji, koja oznaka ili certifikat ga vjerodostojno prikrivaju, te kako će se pratiti usklađenost tijekom izvršenja ugovora. Kada se tim pitanjima pristupi s profesionalnim i promišljenim pristupom, te s potrebnom dozom ozbiljnosti, eko-oznake prestaju biti tek formalni prilozi i postaju pravi upravljački alat.
Na koncu, valja još jednom podvući da korištenje EU Ecolabela, FSC-a, PEFC-a i drugih oznaka i certifikata u postupcima zelene javne nabave povećava pravnu i stručnu sigurnost provedenih postupaka, ujedno štedeći vrijeme naručiteljima i šaljući predvidljive signale ponuditeljima, te time postavljajući više standarde na tržištu. Upravo stoga njihova uloga u zelenoj javnoj nabavi nije pomoćna, već strukturna. Bez njih zelena javna nabava često ostaje tek dobra namjera, dok s njima ona postaje mjerljiva, provjerljiva i stvarno provediva praksa.